Iako nepisano pravilo glasi da bez jakog sela nema ni razvijene države, farmeri u BiH iz godine u godinu bilježe minuse, zbog čega farme ostaju puste.
Ulaže se ovdje u kojekakve neisplative projekte i investira u oblasti koje ne donose novac, a jedino je proizvodnja hrane na marginama.
Seljak u ovoj državi nekada je mogao da živi od sopstvenog rada, a sada je doveden do prosjačkog štapa. Da je tako, pokazuju i zvanični podaci, prema kojim je u BiH za svega pet godina broj stočnih grla smanjen za više od 180.000.
Hoće li nas sve više početi da gladuje, ako alarmantno velikim uvozom, nastavimo da gušimo sopstvenu proizvodnju? Da li je moguće da naše vlastodršce ne sekira to što u ovu zemlju uvozimo meso sa gotovo svih kontinenata?
Zašto gotovo svi žmire na činjenicu da smežurane ruke vremešnih ljudi sa sela ne uspijevaju da zarade ni za koru hljeba? Pitanja su to koja su otvorena već godinama, a malo se ko potrudio da na njih odgovori.
Poljoprivreda je u BiH definitivno slaba tačka, a jako lijepo bismo mogli da profitiramo od te grane. Površine se ne oru, a farme ostaju prazne.
Kada bi se više novca ulagalo u selo, možda bi i mladi, koji su trbuhom za kruhom pobjegli u gradove, češće posjećivali svoju rodnu grudu i tamo, bar za sopstvene potrebe, proizvodili hranu.
Ako se to ikada dogodi, nećemo jesti uvezeno voće i povrće, ali ni meso, koje nakon dugotrajnog "tumbanja" po brodovima i kamionima, stiže i na naše kuhinjske stolove.