Škole u RS, prije svega nekoliko decenija, bile su pune kao šibice i nastava je, čak i u selima, organizovana u dvije smjene.
Danas imamo sumornu sliku - svi nastavnici i učenici pojedinih seoskih obrazovnih ustanova mogu da stanu pod veći suncobran.
U mnogim učionicama, umjesto dječje graje, vlada muk. U istim tim prostorijama klupe su prazne i samo potpisi po njima svjedoče da je tu neko sticao znanje.
Sjećam se, u mjestu gdje sam rođen, u školu smo išli u koloni, koju su ispunjavali smijeh, poneka prepirka, a bogami i tuča nekoliko desetina đaka.
U istom tom mjestu, učenike danas vozi autobus, ili bolje reći - poluprazan kombi. Ne kisnu učenici u jesen, niti se kuvaju po suncu, ali u tim blagodetima nema ko da uživa.
Slično je stanje i u drugim krajevima RS. Gotovo svako dijete danas ima sopstveni mobilni telefon. Kod mnogo njih spavaća soba opremljena je računarom. Ne manjka mališanima ni garderobe, obuće, pribora za učenje, knjiga.
Roditelji su sada u mnogo većoj mogućnosti da potomcima obezbijede sve što požele, jer je ne tako davno bio luksuz imati dvije jakne ili dva para cipela.
Ali, opet se mladi bračni parovi sada na potomstvo sve teže odlučuju.
Nekada je domaćinstvo bilo smješteno u drvenom kućerku, nekoliko puta manje površine nego što su danas kuće.
Ipak, tada su se sticali potomci više nego sada, kada bijela kuga sve više uzima svoj danak.
A, bez mladosti i znanja nema ni optimistične budućnosti. Mladi ljudi mogu da na svojim leđima ponesu svaki teret. Ne piše nam se dobro. Danas su nam prazne škole, a sutra nas očekuje još tužnija slika.