BANJALUKA - Ogroman osjećaj odgovornosti jedini je pritisak koji ipak nije amortizovao stvaranje filma. Naprotiv", naveo je Denis Bojić, režiser dokumentarnog filma "Djeca".
Bojićev dokumentarni film "Djeca" na autentičan način predstavlja jedino i posljednje svjedočenje četiri preživjela roditelja, od ukupno 36 očeva i majki koji su izgubili po troje djece u posljednjem ratu.
On u intervjuu za "Nezavisne" navodi da realizovanje ovog filma ne bi bilo moguće bez podrške Radio-televizije Republike Srpske u kojoj je zaposlen u redakciji informativnog programa i ekipe sjajnih momaka koji su zajedno s njim podijelili teret filma.
Na nedavno prikazanom festivalu "BaNeFF 2015 doc:short" u Stokholmu film je dobio specijalno priznanje žirija, a javne projekcije biće održane u 10 gradova RS 10. januara s početkom u 12 časova.
NN: Film "Djeca" je odmah nakon premijernog prikazivanja započeo festivalski život, takođe dolaze i nagrade, ali ono što nas zanima je kako reaguje publika van granica naše države, konkretnije mislim na publiku u Stokholmu?
BOJIĆ: Kako je gubitak djeteta univerzalno najteža i najbolnija životna situacija, publika u Švedskoj, poput ljudi s ovih prostora koji su gledali film, ostala je nijema i zatečena. Esencija filma je ipak arhetipski obrazac, roditelj - dijete, pa film ne nosi bojazan odsustva reakcije. Kada majka izgubi tri sina teško ćete pronaći čovjeka koji neće zanijemiti pred tom činjenicom. Ipak, primarne reakcije poput, uslovno rečeno, emotivnog šoka ili otupljenosti čula koje film izaziva nisu ostale usamljene. Bilo je onih koji su se čudili kako je moguće da iz BiH dolazi ratna priča, a da nema veze sa Srebrenicom. Zar je moguće da su i Srbi stradali? Ta vrsta jednoobraznog poimanja kompleksnosti ratnog užasa samo podsjeća da izvan naše stvarnosti i svakodnevice postoje čitave nacije koje i dalje ne znaju ili neće da znaju da je najkrvaviji oblik rata, građanski rat, ostavio žrtve na sve tri strane. Osim te činjenice i više je nego jasno da je neutralisanje stereotipa, propagande i agresivnog medijskog pristupa u kojem su samo Srbi loši momci, a svi ostali žrtve, izuzetno zahtjevan i težak proces. Ovaj film ne okrivljuje nikoga, ne optužuje, ne traži osvetu. On snagom svog izraza, bez straha, autentično i otvoreno govori da su ovdje stradali i Srbi. Zbog maloprije rečenog svaka njegova projekcija van srpskog govornog područja je izuzetno bitna. A identičnost reakcije publike nakon gledanja filma bilo da je u Švedskoj ili u Banjaluci samo potvrđuje njegovu iskrenost i umjetničku vrijednost. U prilog tome ide i nagrada žirija.
NN: Tokom prikazivanja filma u multipleksu "Palas" gotovo da nije bilo osobe koja nije zaplakala. Toliko potresnih scena, emocija, istine... Koliko je Vama lično bilo teško snimati sve to i prolaziti s porodicama kroz najbolnija sjećanja?
BOJIĆ: Film ovakvog sadržaja na onoga ko je u njemu od početka do kraja procesa stvaranja djeluje opsesivno. On vas svakim svojim segmentom uvlači u mehanizam odlučivanja u kojem vi, pritisnuti između nemjerljivo teškog emotivnog sadržaja i čitavog spektra odgovornosti, koji će se manifestovati u finalnom proizvodu, tražite balans. Sjećanja porodica nisu samo sjećanja, to su otvorene, žive rane. To je neprebol s kojim počinje i završava svaki dan živih ovozemaljskih mučenika koji su nekim strašnim usudom doživjeli to da sahrane po svoje troje djece. Više puta sam naglasio da sam dubinu filma djelimično spoznao tek kad se rodio moj sin. I sada, svakim danom njegovog odrastanja, još više sam začuđen kako su te majke i ti očevi uopšte ostali živi? Izdvojiću majku Milevu Župić iz Mrkonjić Grada, koja je svoja tri sina Stevana, Željka i Živka sahranila u jednom danu i koja je, po mnogo čemu, simbolika srpskog vjekovnog stradanja. Svoju djecu je othranila sama, na selu, uzgajajući stoku i baveći se poljoprivredom. Tri ubijena brata imala su 25, 27 i 29 godina. Majka Mileva svojim životom i smrću svojih sinova, koji su poginuli ispred svoje kuće, svjedoči o tragičnom obrascu srpskog stradanja koje kroz istoriju nosi isti oblik i pečat.
NN: Jedno od polazišta za snimanje ovog filma bila je činjenica da je u proteklom ratu ukupno 18 srpskih porodica izgubilo po troje djece. Zašto je bilo potrebno 20 godina da bi to saznala šira javnost?
BOJIĆ: Zašto nam je bilo potrebno samo nekoliko decenija da zaboravimo Ljubu Muharem? Ko se danas sjeća srpske majke Ljube koja je osam svojih sinova izgubila na Kozari? Simbolički utemeljena i u javnoj svijesti zasnovana kultura sjećanja je osnovni preduslov da se stvari poput ovog filma ne definišu kao izolovan slučaj, već kao plod dugoročne i konzistentne upornosti koja će svjedočiti o Srbima kao o stradalnom narodu. Ilustrativan je primjer pored Jevreja i Jermena koji su nevjerovatnim naporom pokušavali stotinu godina da ganu svjetsku javnost i upoznaju ju je sa svojim stradanjem. Ta koherentna politika dovela je nakon ravno stotinu godina do toga da je genocid nad Jermenima usvojen u američkom kongresu, švedskom i francuskom parlamentu. Nedostatak istog plana i decenijsko fragmentiranje srpskog nacionalnog bića doveli su do toga da mi danas ne samo da ne znamo ko je majka Ljuba, već i da smo bili blizu toga da ne dokumentujemo sve naše ovovremenske patnje i sva naša stradanja čiji smo bili neposredni svjedoci. O posljedicama je izlišno i govoriti.
NN: Film "Djeca", iako bolan, značajan je za porodice koje su izgubile djecu. Ipak, ima i mnogo širi kontekst...
BOJIĆ: Ovaj film nije sniman po planu i proračunu koji će mu omogućiti vječno trajanje. On je rađen iz srca, iz čiste želje da se dokumentuje i zabilježi najveća ljudska i jedna od najvećih srpskih tragedija. Jedna od meni bitnih pretpostavki je da ni želja ni ubjeđenje nisu najvažnije stvari iz kojih se rađa djelo. Iskustvo potvrđuje da je opsesivni nemir jedini pravi imperativ koji umjetničkom ostvarenju daje snagu i ekspresivnost. Upravo ta vrsta nemira natjerala me da u film uvrstim slojevitu simboliku koja na nivou pojedinca otvara nisku pitanja - od filozofskih, metafizičkih, religioznih pa sve do onih elementarnih. Pojedinac, porodica, društvo, patriotizam, nacija, država... pitanja i odgovori o vrijednosti i upotrebi svakog od ovih pojmova će kroz film kod svakog mislećeg bića izroniti sama od sebe. Naravno, ta pitanja ne izviru iz uređenosti i pravednosti svijeta u kojem bitišemo, već iz naglašenog osjećaja nepravde.
NN: Jednom prilikom ste istakli da je Vaša želja da film bude prikazan i u Sarajevu i Zagrebu. Postoje li bilo kakve mogućnosti za takvo nešto?
BOJIĆ: Stradanje drugog naroda je neuralgična tačka koja, ma koliko prikrivena i ignorisana bila, pritajeno pulsira i predstavlja trajni podsjetnik na zločine vašeg naroda. Ne ulazeći u komparativne razmjere stradanja mislim da je izuzetno važno da svaki etnos spremno prihvati činjenice iz svoje istorije. Teško je očekivati da će film biti prikazan u Sarajevu i Zagrebu iako postoji niz razloga da se baš tamo prikaže. Mislim da potiskivanje ovakvog sadržaja ne ostavlja temelje za zdrave odnose generacija koje dolaze.
NN: Iako su izdvajanja za film generalno na nivou entiteta minimalna, zahvaljujući podršci medijske kuće za koju radite realizovali ste svoju zamisao. Međutim, kako animirati nadležne strukture da ulaganja u film postanu značajnija?
BOJIĆ: Animiranje nadležnih struktura je dio procesa. Suštinski najbitnije je da ljudi koji odlučuju o ulaganju percipiraju film ne samo kao esencijalno umjetnički sadržaj, već i kao polje kulturološke i ideološke borbe. Ako ništa drugo na osnovu iskustva iz neposrednog okruženja može se shvatiti važnost filmskog sadržaja. "Oscar", "Zlatni medvjed" i niz nagrada koje su stigle u Federaciju BiH nisu samo otvorile vrata autorima za nove projekte, već su njihove ideje, njihov habitus, njihove usmjerene poruke kreirale javno mnjenje širom svijeta i znatno suzile ionako sužen prostor za neke druge istine, koje, između ostalog, nosi film "Djeca".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.