Elma Tataragić jedina je filmska umjetnica iz Bosne i Hercegovine koja će na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Berlinu, čuvenom "Berlinalu", na neki način braniti boje svoje zemlje.
Šezdesetdeveto izdanje festivala će biti održano od 7. do 17. februara, a film "Bog postoji, zove se Petrunija", rađen po scenariju Tataragićeve, u glavnoj takmičarskoj kategoriji konkurisaće za "Zlatnog medvjeda". Radi se o rediteljskom poduhvatu Teone Mitevske, poznate rediteljke iz Makedonije, i koprodukciji Makedonije, Belgije, Francuske, Hrvatske i Slovenije.
Uprkos ovoj činjenici, film je u potpunosti sniman u Makedoniji, a radnja prati gotovo komiči apsurd svijeta u kojem živimo, fokusirajući se na život nezaposlene tridesetjednogodišnjakinje Petrunije, koja odlučuje uraditi nezamislivo i umiješati se u "muški" svijet.
O filmu koji prati Petruniju, odlasku u Berlin i stanju u bh. kinematografiji, Elma Tataragić govorila je za "Nezavisne".
NN: Kako je došlo do Vašeg angažmanu na pisanju scenarija za ovaj film?
TATARAGIĆ: Teona Mitevska, rediteljica filma, i ja se poznajemo jako dugo, praktično možemo reći da smo u profesionalnom smislu odrasle skupa. Mi smo počele sarađivati na filmu "Kad je dan imao ime", koji je takođe prikazan na filmskom festivalu u Berlinu 2017. godine u programu "Panorama special". Tokom pisanja tog scenarija Teona i ja smo pročitale jednu priču koja nas je inspirisala i za koju smo pomislile da bi to mogao da bude naš naredni film. Tako je i bilo. To je upravo film "Bog postoji, zove se Petrunija" i to je naša već druga saradnja. Ovaj film, moram priznati, pošto znam koliko dugo traju sami procesi od prve ideje do premijere filma, realizovan je relativno brzo. Prvi scenario sam napisala 2015. godine i upravo s tom verzijom aplicirali smo na razne filmske fondove, jer je producentica odlučila da je verzija scenarija dovoljno dobra. Tako smo krenuli paralelno i u produkciju i u razvoj samog scenarija, do samog snimanja.
NN: Film je nastao kao koprodukcija pet zemalja.
TATARAGIĆ: Što se tiče činjenice da je film nastao kao koprodukcija pet zemalja, to jednostavno nema veze s uspjehom filma. Film može biti iz deset zemalja, može iz jedne. Uspjeh zavisi od kvaliteta filma i njegove promocije i sredstava. To, međutim, više govori o okolnostima u kojima se nalazimo posebno mi sa Balkana, odnosno mi koji smo iz zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Ovaj film jeste i belgijski i francuski, ali mi ne možemo zanemariti činjenicu da je on koprodukcija i Slovenije i Hrvatske i Makedonije, s Bosankom kao glavnom scenaristicom, tako da je to vrlo zanimljivo i sa druge strane vrlo lijepo, jer je znak da mi umjetnici još djelujemo u zajedničkom kulturnom prostoru.
NN: Interesantno je da je to jedini film koji se takmiči u Berlinu ove godine s prostora bivše Jugoslavije. Da li se ne snima dovoljno ili snimljeno nije i dovoljno kvalitetno?
TATARAGIĆ: Mi moramo sebi priznati da smo jedan mali prostor, a berlinski festival je svjetski festival. On nije orijentisan, niti je obavezan da prikazuje podjednak broj filmova iz raznih dijelova svijeta. Na berlinski festival se prijavljuje od 4.000 do 5.000 naslova godišnje iz cijelog svijeta, iz Indonezije, s Filipina, iz Meksika, Amerike... Dakle, to je jedna velika raznolikost od niskobudžetnih do holivudskih filmova. Tu su i velike evropske produkcije i koprodukcije, koje nastaju u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, u velikim evropskim zemljama. Mi smo još jedan mali prostor i logično je da se iz tog malog prostora često ne pojavljuju veliki filmovi. Takođe, to je jedna velika konkurencija. Velika imena su u pitanju. Autori koji iza sebe imaju već značajne nagrade. Svi žele biti u tih top osamnaest do dvadeset filmova, koliko prosječno bude na festivalima u tom glavnom takmičarskom programu. Tu je zaista veliki pritisak, zaista uđu samo oni najbolji. Biti među njima je jednostavno velika čast, velika privilegija i veliko priznanje, a posebno veliko priznanje za nas koji dolazimo s ovih malih prostora i malih, ali očigledno značajnih kinematografija.
NN: Da li je stoga suvišno pitanje šta očekivati dalje na festivalu? Da li Vi putujete s ekipom filma u Berlin?
TATARAGIĆ: Putujem, naravno, s ekipom. Svakako bih išla na berlinski festival, to je jednostavno za nas filmadžije "sine kva non", a posebno što sam ja angažovana u Udruženju filmskih radnika i za Sarajevo film festival radim velike poslove. Ovaj put idem s više šešira. Što se tiče očekivanja od filma, mislim da je teško očekivati bilo šta. Žiri će da radi svoje, da gleda filmove, a na kraju neka pobijede i neka osvoje nagrade oni filmovi za koji žiri smatra da su najbolji.
NN: Pomenuli ste SFF, koji posjetiocima donosi zaista bogat program, a sa druge strane imamo jako malo snimljenih dugometražnih filmova na godišnjem nivou u Bosni i Hercegovini. Zar festival i kinematografija ne bi trebalo da se paralelno razvijaju i podstiču od strane države?
TATARAGIĆ: Nije problem u našoj filmskoj industriji, nije problem u našim producentima i našim autorima. Zapravo, vrlo je zanimljivo za Bosnu i Hercegovinu, a kada kažem BiH ne mislim samo na Sarajevo, mislim i na druge centre koji su se razvili posljednjih godina, prije svega na Banjaluku, Mostar, Široki Brijeg, da jako puno dobrih filmova dolazi iz tih centara. Naravno, Sarajevo tu prednjači, što je i logično, s obzirom na to da je najveći grad i da ima poprilično riješeno finansiranje filmske industrije i razvijeniju filmsku industriju. Ono što je prošle godine bila činjenica jeste da mi nismo imali dugometražnih igranih filmova, no kad pogledamo kinematografiju BiH kao jednu cjelinu, ipak tu je bilo oko šezdeset koprodukcija i dokumentarnih filmova. Jako puno kratkih filmova, jako puno studentskih filmova, iz Banjaluke, iz Sarajeva, iz Bijeljine, dakle sa raznih filmskih škola i to je obećavajuće. Naša filmska industrija u smislu producenata, u smislu autora je izuzetno vitalna i izuzetno zdrava. Naš najveći problem jeste nesređeno finansiranje i to je veliki problem za cijelu BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.