"Prvi čovjek na Mjesecu" (First Man) je američka biografska drama reditelja Demijena Šazela, čiji scenario potpisuje Džoš Singer. Pominjem Šazela i Singera ne samo zato što im je ovo prva saradnja, nego i jer je riječ o dvojici talentovanih i relativno mladih ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina postali zvučna imena u oblastima u okviru kojih djeluju. Šazel nam je na velike ekrane donio "Ritam ludila" (Whiplash) te "La La Land", dok je Singer zaslužan za scenario filmova poput "Tajna petog staleža" (The Fifth Estate), "Pod lupom" (Spotlight) i "Doušnik" (The Post).
Gledajući ovu impresivnu listu hitova, koje možete, ali i ne morate voljeti, "Prvi čovjek na Mjesecu" je, usudila bih se reći, različit od svih filmova na kojima su Šazel i Singer dosad radili jer se, pored toga što koristi posve različit žanr u pripovijedanju, bavi i pitanjem osjećaja kosmičke izolacije. Riječ je o temi koja je sveprisutna u čitavom nizu odličnih djela čija se radnja odvija u svemiru počevši, od "Solarisa" Andreja Tarkovskog, preko "Gravitacije" Alfonsa Kuarona, do "Devete konfiguracije" Vilijama Bletija, čiji je kapetan Katšo takvo stanje možda i najbolje objasnio govoreći o udaljenim, hladnim zvijezdama, Bogu te ljudskom strahu od samoće, koju svemir svojom nepreglednošću naglašava. Prateći ovaj niz, "Prvi čovjek na Mjesecu" je djelo koje se, iako priča kultnu priču prvog slijetanja na Mjesec i sve što se u godinama koje su mu prethodile desilo, bavi istim ovim pitanjem izolacije, usamljenosti i gubitka, prerastajući tako iz onog što na prvi pogled izgleda kao privlačna priča o ljudskim poduhvatima i dostignućima, o slavi, u ono što je zapravo ništa drugo do priča o intimnom ljudskom putovanju kroz razne faze tugovanja.
U tom smislu, "Prvi čovjek" možda i nije toliko različit od ostalih filmova Demijena Šazela, utoliko što koristi karijeru kao prizmu kroz koju će, nizom metafora, preispitati ljudsko stanje i sve njegove boljke.
Ocjena: 4/5
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.