Jasmin Duraković, istaknuti filmski autor i direktor Filmskog centra Sarajevo, ovih dana najavio je da će kuća koju vodi u dogledno vrijeme realizovati dva nova projekta, a ta vijest odjeknula je u gotovo svim bh. medijima, naišavši na veliku zainteresovanost javnosti. Tako nešto nikako ne čudi jer je riječ o pokretanju mini-multimedijalnog muzeja "Valter brani Sarajevo" i Drive In kina "Dolly Bell", koji će čuvati spomen na kultne filmove Hajrudina - Šibe Krvavca i Emira Kusturice.
Muzej, zajedno sa kinom, imaće kulturološku i turističku namjenu, s ciljem da budu ekonomski održivi i da doprinose razvoju Filmskog centra Sarajevo te čuvaju kulturno nasljeđe, glasila je najava, a nešto više o ovim projektima Duraković je govorio za "Nezavisne".
NN: "Valter brani Sarajevo" uskoro će biti i multimedijalni muzej...
DURAKOVIĆ: Taj film je brend koji je i više od samog filma. Prepoznatljiv je u čitavom regionu, čak i širom svijeta, i nekako se stalno interes ljudi i publike vraća na film, koji, pored toga što je izvanredan, ima neku mitsku snagu. Stoga se nekako logično nametnulo otvaranje muzeja posvećenog "Valteru". Mi imamo prostor gdje to možemo napraviti. To je sjedište Filmskog centra gdje ćemo ponuditi građanima Sarajeva i regije i turistima zanimljivu priču, prezentaciju tog filma i svega oko njega. Naša ideja je da to ne bude muzej u klasičnom filmu, da ne budu samo posteri, plakati, nego da bude osmišljen tako da nudi sadržaj koji će biti, hajde da kažem, pomalo i zabavnog karaktera.
NN: Da li su građani Bosne i Hercegovine dovoljno svjesni činjenice koliko je taj film popularan u svijetu, konkretno u Kini?
DURAKOVIĆ: Zanimljivo je to pitanje. Zapravo kad malo pogledate u suštinu najmanje su se Sarajevo i Bosna i Hercegovina bavili Valterom. Nije to samo "Valter", nego i drugi filmovi. Imaćemo mi i Drive In kino, koje će se zvati "Dolly Bell", po filmu "Sjećaš li se Dolly Bell". Mi smo vidjeli posljednjih godina da se u regionu, našim susjednim i prijateljskim zemljama poput Srbije, Hrvatske i Slovenije ljudi više bave konkretno filmom "Valter brani Sarajevo" nego mi u Bosni i Hercegovini. Tu ste u pravu, mi vrlo često zanemarujemo neke stvari koje su proizvod naše tradicije. Ovo jeste dio bh. tradicije, ali i tradicije bivše Jugoslavije. Ovdje ne postoji dovoljna svijest da su to naši brendovi i stvar zajedničke kulture svih naroda koji žive na ovom dijelu Balkana.
NN: Planirate da muzej bude ekonomski održiv... Da li kultura treba i može da bude ekonomski održiva?
DURAKOVIĆ: U nekim segmentima i može. Mi ovdje imamo neke pogodnosti. Imamo svoj vlastiti prostor, troškovi održavanja muzeja u ovom slučaju nisu veliki, a mislimo i da postoji potencijal kroz ono što se zove komercijalizacija tih sadržaja. Na kraju krajeva, da budemo na pozitivnoj nuli mi smo već uradili veliku stvar jer pored ekonomske, tu postoji jedna šira kulturološka dimenzija. Osim tog muzeja, mi planiramo izgradnju velikog filmskog centra s arhivom, studijima i u nekoj dugoročnoj perspektivi hoćemo da napravimo nešto što će biti posvećeno istoriji kompletne kinematografije u BiH a i šire, s obzirom na to da puno autora koji su snimali u BiH nisu samo iz BiH. Imamo tu autore iz Srbije, Hrvatske, Slovenije... Govorim da je ovo dio naše, ali i šire tradicije.
NN: Filmski centar Sarajevo čuva 80 dugometražnih filmova snimljenih od 1945. do 1992. Može li se kvantitet i kvalitet te kinematografije porediti s ovom danas?
DURAKOVIĆ: To su dva različita vremena, različite epohe. Osim ovih 80 igranih filmova, mi smo dali publici na uvid putem našeg YouTube kanala jedan dio dokumentarne produkcije. To je nešto što je nevjerovatno. Pošto ste vi iz Banjaluke, moram vam reći da smo pustili i tri-četiri filma koja se bave zemljotresom u Banjaluci iz 1969. godine, a koje publika nije vidjela. Svi gradovi Bosne i Hercegovine su zapravo obrađeni u toj dokumentarnoj produkciji, a to znači da se tad radilo sistemski, da se razmišljalo o kulturi i kinematografiji ozbiljno. Vidimo kroz te filmove da su se planski pokrivale sve teme - od istorijskih, geografskih, kulturoloških, itd. To je bitna razlika, država je jako i moćno stajala iza svega toga. Naravno, kinematografija i danas ima uspjeha, ovo je jedno plodno tlo gdje talenti postoje i oni djeluju u svim okolnostima. Međutim, od tog perioda, 1945. godine, pogotovo od 1960. naovamo, naši političari, vlast i ljudi koji se bave kulturom mogu puno da nauče na koji način jednu mladu kulturnu djelatnost treba tretirati i šta ona znači društvu i zajednici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.