Žensko glumačko ime upisano zlatnim slovima u hrvatskoj kinematografiji u posljednjoj deceniji je zasigurno Marija Škaričić.
Jedna od najboljih glumica u regiji, ali i Evropi, što dokazuju mnogobrojna priznanja, ne voli da bude previše eksponirana ako to nisu uloge koje igra poput Mare u "Majci asfalta", Ane u "Gospođici", Ljubice u "Šta je muškarac bez brkova" ili heroinske zavisnice Maje u filmu "Ta divna splitska noć". Bh. publici je takođe poznata kao rado viđen gost u Sarajevu i osvajač dva "Srca Sarajeva". Posebno joj je bila uspješna prošla godina u kojoj je osvojila "Zlatnu arenu" u Puli za najbolju žensku ulogu i izabrana je među deset najboljih evropskih glumica, a postala je i asistent na ADU u Zagrebu.
"Zadovoljna sam, naravno. Stvarno se nemam razloga potužiti. Posljednjih mjeseci jako sam malo radila svoj posao, ali sam otkrila nevjerojatan užitak u radu sa studentima. Zasad sam na Akademiji kao vanjski saradnik, ali mislim da bih s vremenom mogla postati i zaposlenik, to ćemo još vidjeti. U svakom slučaju, sa studentima puno učim i otkrivam i veselim se", rekla je Škaričićeva u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Šta očekujete od 2011. godine?
ŠKARIČIĆ: Od 2011. godine ne očekujem apsolutno ništa. Vidim samo otvorene i nepredvidive mogućnosti.
NN: U Sarajevu i BiH ste dosta poznati, a osvojili ste i dva "Srca Sarajeva" na SFF-u. Je li bilo nekih ponuda da igrate u filmovima s ovog područja, poput Zrinke Cvitešić i Leona Lučeva?
ŠKARIČIĆ: Zasad nije. Zbilja imam ljubavni odnos sa Sarajevom i drago bi mi bilo da tamo provedem neko vrijeme radeći neki lijepi projekt.
NN: Najnovija domaća nagrada je u Puli za najbolju žensku ulogu u filmu "Majka asfalta", u kojem glumite majku koja sama sa djetetom živi na ulici. Postoji li razlika u razmišljanju te žene i Vas?
ŠKARIČIĆ: Mislim da se nikad ne bih našla u takvoj drastičnoj situaciji. Moje su okolnosti drukčije i ja sam drukčija, tako da ne mogu razmišljati o tome na taj način. Žena koju igram došla je do ruba nezadovoljstva i trenutka ozbiljnog nasilja i odabrala je vrlo nesavršen put da iz toga izađe. Bilo mi je vrlo zanimljivo raditi na ovoj ulozi.
NN: Koliko "Majka asfalta" ima veze sa hrvatskom današnjom stvarnošću i dobrom, odnosno lošem položaju žena i majki u društvu?
ŠKARIČIĆ: Ovaj film zasigurno priča o jednom segmentu ne samo hrvatske, već i svjetske stvarnosti. Usamljenost, nerazumijevanje, agresija, otuđenost i strah sveprisutni su među ljudima i u tome je smislu po meni taj film pošteni prilog i pokušaj da se na neke stvari obrati pažnja.
NN: Takođe, u Evropi ste dobili priznanje "Shoting Stars 2011" koje imaju neke poznate svjetske glumice. Koliko Vam znači to priznanje i mislite li da će Vam ono još više pomoći u dobijanju uloga van granica bivše Jugoslavije?
ŠKARIČIĆ: Može pomoći, a i ne mora, nema tu nikakve garancije. Neke ću kontakte sigurno uspostaviti, a što će iz njih izaći ne mogu predvidjeti. Drago mi je da sam dobila ovu priliku pa ćemo vidjeti...
NN: Sve je počelo s ulogom u "Toj divnoj splitskoj noći", koja Vam je širom otvorila vrata, da bi ih zauvijek ostavili otvorenim "Šta je muškarac bez brkova" i "Gospođica". Od tada ste u kratkom periodu snimili više od jednog filma godišnje! Kako ste stizali sve to i kako sada gledate na taj period?
ŠKARIČIĆ: Nije to baš bio takav nemogući ritam kao što može izgledati. Dapače, bilo je vrlo fino i polagano. Uvijek sam imala dovoljno vremena za sebe i što se mene tiče, taj period bih potpisala zauvijek. Sad je posla manje i prirodno je da se i to događa iako nije ugodno kad to predugo traje.
NN: Na snimanju "Šta je muškarac bez brkova" ste radili sa režiserom i sadašnjim momkom Hrvojem Hribarom. Koliko je teško razdvojiti poslovni i privatni život i da li se on treba razdvajati?
ŠKARIČIĆ: Zapravo, s Hrvojem sam već bila u vezi četiri godine kad smo snimali "Muškarca...". Ponekad je bilo vrlo teško razdvojiti posao od privatnog, gotovo nemoguće. Smatram da je nužno da se te stvari odvajaju, distanca je zdrava stvar. Mislim da sam na dobrom putu što se toga tiče i sve mi manje odgovara slušati o poslu kad sam doma, i sebe i njega.
NN: Glumili ste i u nagrađivanom kratkom filmu "Žuti mjesec" Zvonimira Jurića, koji je u omnibusu "Zagrebačke priče". Da li i dalje snimate kratke filmove i pomažete li studentima u njihovim kratkim ispitnim filmovima ili je ipak navedeni film bio izuzetak?
ŠKARIČIĆ: Zvonimir Jurić već godinama nije student, tako da "Žuti mjesec" nije studentski film. Inače, to mi je jedna od najdražih stvari koje sam radila. Ali, snimala jesam studentske filmove i kad mogu rado se odazovem pozivu. Studenti režije su budući redatelji s kojima ću jednog dana surađivati i volim upoznavati što i kako rade.
NN: Ne glumite puno na televiziji, ni u pozorištu. Zbog čega ste izabrali film, koji u regionu ne donosi toliki izvor prihoda kao sapunice?
ŠKARIČIĆ: Ja zapravo nisam izabrala film, prije će biti da je film izabrao mene (smijeh). To se nekako dogodilo samo od sebe, krenulo i nastavilo se i lijepo sam se u tome snašla. Sad se pomalo vraćam kazalištu, upravo sam krenula s probama za "Medeju", vrlo zahtjevnu i tešku rolu.
NN: Po kojem kriterijumu birate uloge? Da li je to scenario ili uloga koja Vam je dodijeljena i da li imate neke posebne metode kod pripreme za uloge?
ŠKARIČIĆ: Zvučat će čudno, ali ja uloge uglavnom prihvaćam jer kao slobodni umjetnik nisam u prilici da budem jako izbirljiva, a ne bih baš živjela od zraka u ime umjetnosti. Imam tu sreću da sam dobila puno lijepih uloga u kvalitetnim projektima i sretna sam sa svojim profesionalnim izazovima. Što se metoda tiče, nemam neku strogo fiksiranu, služim se raznim sredstvima i ona se mijenjaju zajedno sa mnom. Ono što mislim da ću vječno nastojati jeste biti opuštena i prisutna dok igram tu i sad. To je po meni osnova bez koje nema dobre glume.
NN: U posljednjih desetak godina u Hrvatskoj se pojavilo vrlo mnogo mladih kvalitetnih glumaca, što dokazuju priznanja. To je znak da se vraća period kada su na filmu u Hrvatskoj vladale Ana Karić, Božidarka Frajt... Koji je, po Vašem mišljenju, razlog za procvat ne samo ženske, već i muške glume?
ŠKARIČIĆ: Mi smo poratna generacija koja je rasla nakon mračnih devedesetih u kojima je bilo zaista preteško i mnogi daroviti ljudi bili su zarobljeni u tim neprirodnim okolnostima. Nama je bilo lakše, stvari su se počele otvarati, dobili smo pristup raznim metodama, inozemnim kazališnim predstavama, filmovima, osjećaj da smo puno više u svijetu i da možemo lakše disati. Ima tu još raznih razloga, ali ovi mi se čine prilično bitnima...
˝Majka asfalta˝
"Majka asfalta" je priča o Mare i Janku čiji se mladi brak raspada. Mare će biti primorana da krene u avanturu s njihovim sedmogodišnjim sinom Brunom po hladnim zagrebačkim ulicama i jedinu pomoć će im pružiti usamljeni zaštitar Milan koji cijeli život žudi za ljubavlju i porodicom.
Biografija
Marija Škaričić je rođena 6. avgusta 1977. u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Prijemni na ADU u Zagrebu "preskočila" je tek iz trećeg pokušaja, postavši redovna studentica 1997. i diplomiravši na istoj 2003. godine. Period između drugog i trećeg prijemnog ispita je iskoristila za povratak u Split i upis u Gradsko kazalište mladih. Još za vrijeme studija od 2001. profesionalno nastupa u predstavama HNK Split ("Mandragola"), u Rijeci ("Raspra", "Zločin i kazna"), Zagrebu ("Nevjesta od vjetra", "Vassa Zeleznova"), te u Gradskom kazalištu "Žar ptica" ("Crvenkapica u gradu"). Godine 2002. bilježi i nastup u seriji "Novo doba" Hrvoja Hribara. Prvu glavnu žensku rolu dobila je u filmu "Nije bed" Mladena Dizdara, ali pravo prepoznavanje doživjela je tek filmom "Ta divna splitska noć". Takav nagli uspjeh nije bitnije uticao na medijsko pojavljivanje i ponašanje te mlade glumice. Novi glumački zalet dobija u filmu "Što je muškarac bez brkova", da bi 2006. oživjela staru ljubav sa Sarajevom, odnoseći po drugi put "Srce Sarajeva" za najbolju žensku ulogu u filmu "Gospođica". Posljednja uloga joj je u filmu "Majka asfalta" Dalibora Matanića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.