Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i muzičar, tvrdi da je postao stranac i da nigdje ne pripada, te da ga zbog toga svi prisvajaju.
"I jesam svuda stranac, nigdje ne pripadam. U Nišu sam na Festivalu dobio nagradu kao najbolji strani glumac koji govori istim jezikom. To je tako tužno i smiješno", kaže Rade Šerbedžija u intervjuu za "Nezavisne".
On u filmu "Sedamdeset i dva dana", koji je režirao njegov sin Danilo, igra jednu od glavnih uloga. Nakon prikazivanja filma u Hrvatskoj i Srbiji, film se nakon prošlosedmične premijere u Sarajevu počeo prikazivati i u BiH.
NN: S kakvim emocijama ste došli pred sarajevsku publiku i šta očekujete, kako će bh. publika prihvatiti ovaj film?
ŠERBEDŽIJA: Siguran sam da će sarajevska i bosanska publika voljeti ovaj film, jer ima tako mnogo dodirnih tačaka sa bosanskim mentalitetom. Mi Ličani smo dosta slični Bosancima. Ne toliko gradskim ljudima iz Sarajeva, ali uglavnom, Bosni, Bosancima smo slični. Sličan je to gorštački mentalitet. Imaju tu neku oporost, a opet, blagost u sebi, i duhovitost i neku ljudskost. Tako da su to sve elementi koji nas povezuju i uvjeren sam da će ljudi iz Bosne voljeti ovaj film.
Veze
Mi Ličani smo dosta slični Bosancima. Sličan je to gorštački mentalitet. Imaju tu neku oporost, a opet blagost u sebi, i duhovitost i neku ljudskost, istakao Šerbedžija
NN: Film "Sedamdeset i dva dana" je crna komedija. Sami ste kazali da u njemu ima mnogo Čehovljevih elemenata, posebno kada je riječ o karakterima.
ŠERBEDŽIJA: U filmu ima dosta apsurda. Ima Čehova, jer su apsurdne situacije, pa je i apsurdna komedija. Ali opet, ima neke i uvjerljivosti, jer ima opasnosti, stvari se zakompliciraju, ma sve je to kao i naš život. I ovi naši ljudi, i Ličani, i Bosanci, i Zagorci i Srbijanci su toliko smiješni u tim nekim svojim malim životima. Ima jedan divan Krležin esej, to je više mala crtica o dvoje ljudi, bračnom paru Cvinger. On opisuje nju kako je smiješna, kako se smiješno oblači, opisuje njega kako je smiješan sa svojim malograđanskim navikama, to je tako duhovito i Krleža na kraju završava jednom briljantnom rečenicom, a tako važnom za nas umjetnike: "Naši ljudi i običaji, mislim se ja, nikad nas niko neće opisati, blago nama koji smo vam pjesnici."
NN: Pomenuli ste Mirolsava Krležu, on ima posebno mjesto u Vašem životu. Testamentom Vam je ostavio svoj šešir. Da li je taj što nosite Krležin šešir?
ŠERBEDŽIJA: Nije, ali je sličan. Isto je borselino, malo je drugačijeg kroja, ali je iste te kvalitete. To je jedan od najboljih šešira. Šešir nosim svaki dan, pa tako izgleda malo istrošeno i jadno, ali mi je ugodno s njim. Stavio sam šešir na glavu kad sam imao 16 godina i od onda ga ne skidam. Mi u Slavoniji, koji smo tamo odrastali, živimo ispod sunca, a nema ni mnogo hlada da se sklonimo i onda moramo da stavimo šešir da napravimo hlad vlastitoj glavi. Ponekad se zaljubimo u tu poziciju jer ti kažu da ličiš na kauboja. Ako voliš kaubojske filmove, onda kažeš: "Neću ga više ni skinuti."
NN: U filmu Vašeg sina Danila "Sedamdeset i dva dana" sjajna je glumačka ekipa, pored Vas, tu je Bogdan Diklić, u epizodnoj ulozi Dragan Nikolić, Krešimir Mikić, a i Vaša kćerka Lucija. Da li je to porodično okruženje uticalo na relaciju glumac - reditelj i koliko je bilo teže ili lakše surađivati?
ŠERBEDŽIJA: Nije bilo teško. Logično je da je Danilo kao filmski režiser uzeo mene za ovu ulogu, ne samo što sam mu otac nego mi je dao ulogu zato što je siguran da ću ja to napraviti dobro. Posebno zato što ja poznajem taj mentalitet, zato što je karakter tih ljudi nevjerovatan i zbog toga što sam ja priznat glumac, pa što on ne bi radio sa mnom kad već svi drugi žele raditi sa mnom filmove. Isto tako, što se tiče Lucije, ona je jedna od najinteresantnijih glumica u Hrvatskoj, tako da ta činjenica što je njegova sestra ništa drugo ne oduzima. I u svijetu je tako uvijek bilo sa familijama koje su slične profesije. Koliko su filmova radile obitelj Fonda. To je logično.
NN: Ističete da mnogi žele raditi s Vama, međutim, činjenica je da ste u zadnje vrijeme malo zastupljeni u filmovima zemalja bivše Jugoslavije. Slabije Vas zovu. Zašto? Vi niste zainteresirani ili filmadžije u regionu nisu zaintersirane za Vas?
ŠERBEDŽIJA: Oba su razloga zastupljena podjednako. Nisam imao nekih velikih poziva, a nisam imao vremena, jer sam radio američke filmove i bio sam zauzet s njima. Sad idem snimati jedan film u Srbiju. Vrlo interesantan scenarij i veselim se toj ulozi. Zaboravio sam kako se film zove. To je film jednog mladog srbijanskog reditelja. Glavnu ulogu igra Gordan Kičić, a angažiran je još i Petar Božović. Sjajna ekipa.
Ljubav
Moja žena je zaljubljena u kazalište, a ja sam u nju zaljubljen onda to zbog nje radim
NN: S nekim od glumaca iz Srbije i BiH imali ste priliku surađivati u filmu Anđeline Džoli "Bezimena ljubavna priča", koji je izazvao mnogo polemika u BiH. Kako Vi gledate na cijelu tu priču?
ŠERBEDŽIJA: Nisam iznenađen da ljudi toliko pričaju o filmu, jer se radi o ostvarenju Anđeline Džoli, koja je danas jedna od najpopularnijih glumica, ma jedno od najpopularnijih bića uopće na našoj planeti. Tako da ne čudi da ljude interesira šta ona radi. Međutim, čudni su mi ti zahtjevi. Koji to film mora, prije nego što se pokaže, polagati račune bilo kome? I ko to može tražiti od filmskog režisera i producenta da mu izvoli podastrijeti račune šta se to radi, kako se radi i koji se film snima? To je prvi put da sam čuo tako nešto specijalno da može bilo kakva udruga civilna zahtijevati i postavljati zahtjeve nad nekim umjetničkim djelom. Čak i da je istina ono što je pričano, a nije istina uopće i ne radi se o tome u scenariju, iako se radi o nekim sličnim stvarima, nije tako i nije to. Potpuno je drugačije. Tako da je to samo po sebi, na neki način, neumjesno. Svako ima pravo da radi kako hoće, a kad izađe film, ti onda možeš kao država ili ministarstvo, ako film zaista u sebi ima neke stvari koje vrijeđaju jedan narod, zabraniti da se taj film pusti u zemlji. Međutim, nema nikakve veze film s onim što su pričali, ali ima veze sa Bosnom. Nažalost, zbog takvih stvari, Sarajevo i BiH su izgubili mnogo. Te scene koje su trebale da budu snimane u Sarajevu, nisu snimane, a to bi bio veliki događaj za BiH i Sarajevo.
NN: Glumci su davali veoma šture izjave o filmu, ali svi su se složili u jednom, da je to, prije svega, ljubavna priča?
ŠERBEDŽIJA: To i jeste ljubavna priča, ali je i ratna priča. Ljudi su tu vojnici, neki su zarobljenici. Pa zar to nije bilo u svim filmovima o ratu? Tu su uvijek raznorazne priče. Vjerujem i siguran sam, po onome što sam ja snimao sa Anđelinom Džoli, da su scene jako interesantne, točne i lijepo napravljene, a sad čekam da vidim kako je film ispao. Šteta je za Bosnu da taj film nije ovdje sniman. Da se poslika to Sarajevo i da se pokaže svijetu kako je izgrađeno i kako je ponovo postalo jedan topao i lijep grad, unatoč silnim razaranjima.
NN: Film, teatar, muzika... Koliko imate vremena za muziku i teatar, pored filma?
ŠERBEDŽIJA: Nemam mnogo vremena. Uglavnom su moje strasti moja obitelj, moja žena. Dosta sam zaposlen oko njih. Zatim, film i onda tenis. Teatar me mnogo ne zanima iako odrađujem svoje zato što je moja žena kazališni režiser, ona obožava kazalište. Zaljubljena je u kazalište, a ja sam u nju zaljubljen i onda to zbog nje radim.
Biografija
Šerbedžija je filmski, televizijski i pozorišni glumac, pjesnik i muzičar.
Rođen u mjestu Bunić, kod Korenice, u Hrvatskoj, 27. jula 1946. godine, Rade Šerbedžija je suprug Lenke Udovički i otac Nine, Milice Alme, Vanje i Lucije te Danila.
Diplomirao je 1969. na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažovan u zagrebačkomu Dramskom teatru "Gavella". Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK Zagreb, te ponovno u "Gavelli". Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i fizički najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog i modernog repertoara - u raznim žanrovima, i u pozitivnim i u negativnim likovima. Dobitnik je mnogih priznanja (triput nagrađen na "Sterijinom pozorju", nagrada "Vladimir Nazor", nagrada "Dubravko Dujšin", nagrada "Orlando" na Dubrovačkim ljetnim igrama). Na filmu debituje sporednom ulogom u "Iluziji" (1967) Krste Papića, dok prvu glavnu ulogu - mladića na životnoj prekretnici - tumači u Ivandinoj "Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata" (1968).
Najuspješnija filmska godina za Šerbedžiju je vjerovatno bila 1986, kada sa dvije uloge u filmovima dobijaju titulu najuspješnijih na Pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u "Večernjim zvonima" Lordana Zafranovića ("Zlatna arena") i radnika ogorčenog siromaštvom i životnim nedaćama u "Snu o ruži" Ž. Tadića ("Velika povelja" u Nišu).
Rade je poznat i po čitanju poezije te pozorišnim predstavama. Pokrenuo je i novi teatar "Ullysses" u Puli, koji je premijeru doživio predstavom "Kralj Lir" na Brijunima, pod režiserskom palicom njegove supruge Lenke.
Radi sa mnogim velikim imenima, a neka od njih su Vanesa Redgrejv, Filip Nojs ili Tom Kruz.
Izbor iz bogate filmografije
- "Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 1"
- "72 dana"
- "Kao rani mraz"
- "Middle Men"
- "The Eye"
- "Battle in Seattle"
- "Fugitive Pieces"
- "True Miracle"
- "Shooter"
- "Balkanski sindrom"
- "Go West"
- "Batmen Početak"
- "Il più crudele dei giorni"
- "Živi pijesak"
- "Mirni Amerikanac"
- "Snatch"
- "Nemoguća misija 2"
- "Oči širom zatvorene"
- "Polish Wedding"
- "Nečista krv"
- "Svetac"
- "Život je lep"
- "U raljama života"
- "Variola vera"
- "Banović Strahinja"
- "Bravo maestro"
- "Užička Republika"
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.