Književnost

104. godine od smrti Jovana Skerlića

104. godine od smrti Jovana Skerlića
Foto: N.N. | Danas 104. godine od smrti Jovana Skerlića

BANJALUKA - Jutros, u ranu zoru, otkucala je tačno godišnjica od sumornog majskog jutra kada je zamagljeni rođaj sunca zatekao mrtvog dr Jovana Skerlića, književnika i političara. Narodni korifej ležao je srušen, otet, ukraden iz naše sredine.

Ovako je u niškom "Glasniku", u broju 101, na prvu godišnjicu smrti Jovana Skrelića pisao pjesnik Milutin Bojić. Iz tog spisa nije teško zaključiti da je, kako za života, tako i neposredno nakon smrti, u godinama ratnog vihora, Jovan Skerlić bio "strah i trepet", kako u domenu srpske kulture, tako i politike. Bojić je, naime, u pomenutom tekstu o Skerliću, koji je preminuo u Beogradu na današnji dan 1914. godine, pred sami početak Prvog svjetskog rata, pisao kao o apostolu jugoslovenstva. Tu je Skerlić opisan kao neko ko je širokogrudo i sa zadovoljstvom puštao u stupce svog "Književnog glasnika" sve koji su disali i osjećali srpski, kao i sve koji su radili na ideji zajedničke države Južnih Slovena.

"Najveći deo mladih Srba iz svih neoslobođenih krajeva dostigli su u Srbiju, jer ih je Jovan Skerlić izvlačio iz dalekih krajeva, i banatskih ravnica i makedonskih krševa i vrleti hercegovačkih, sa ostrva nesrećne Dalmacije. On ih je zvao u srpsku prestonicu", piše Bojić, a njegove riječi zasigurno su se odnosile i na ovdje izostavljenu Bosnu, iz koje je u Beograd svojevremeno stigao Petar Kočić.

Naime, početkom dvadesetog vijeka, u vrijeme kada je Kočić postajao pisac, to je mogao postati samo preko Jovana Skerlića, odnosno nakon što ovaj odluči da li je određeno djelo nekog pisca vrijedno srpske književnosti ili ne. Kočić je, za razliku od mnogo čega iz svog života, imao tu sreću da naiđe na pozitivan Skerlićev sud.

"Kritiku Jovana Skerlića je očekivao sa velikim interesovanjem i nekim prijatnim strahovanjem. A kada je jednoga dana u 'Srpskom književnom glasniku' pročitao kako ga Jovan Skerlić hvali, on je sav sretan došao na sastanak", pisao je 1936. godine Vaso Glušac u banjalučkom časopisu "Razvitak" o susretu Petra Kočića i Pavla Lagarića nakon objavljene Skrlićeve kritike Kočićeve prve knjige.

Jovan Skerlić, jednostavno, bio je onaj koji je ili sjekao ili davao krila. Poznato je da je srpski prozaista i pjesnik Pavle Marković Adamov nakon žestoke kritike o njegovim djelima napisane perom Jovana Skerlića, naprosto prestao da objavljuje. Kao dvije najveće Skerlićeve greške danas se posmatraju negativne kritike o književnom djelu Isidore Sekulić i Vladislava Petkovića Disa.

"Dis je bežao od zadatih ciljeva sa užasom, ali i grižom savesti. Skerlić je to smatrao za bespuće. On je pesniku postavio kao opšti zadatak da egzaltuje život, a kao posebni zadatak da sposobstvuje zdravlju nacije, kao elitniji pak i najposebniji zadatak da čak i u prošlosti nađe lepih i zgodnih stvari koje bi naciji dale zdravoga podstreka", pojašnjavao je u listu "Pravda" još davne 1935. godine Stanislav Vinaver zašto je Skerlićevo mišljenje o Disovoj poeziji bilo negativno.

Skerlić kao zagovornik nacionalnog oslobođenja svih srpskih i južnoslovenskih krajeva nije ostavljao mjesta pesimizmu u domaćoj književnosti, iako se i sam divio istom u francuskoj i nekoj drugoj zapadnoevropskoj. Ovaj podatak, između ostalog, govori i o tome koliko su Skerlić, pa i sama književnost, bili cijenjeni, poštovani i uticajni u jednom društvu koje je pokušavalo da se izdigne na zdravim temeljima.

"Srbi, Hrvati i Slovenci, to je jedan narod. To se odavno govorilo. Jovan Skerlić je ovu prostu ideju uzeo za vodilju svog života, hoteći da je razvije, da je oživotvori, da mrtva ideja postane živa istina", piše Milutin Bojić o Jugoslaviji, čiju godinu rođenja 1918. nisu dočekali ni on, ni Jovan Skerlić. Sa druge strane, onaj koji je doživio i prvu i drugu Jugoslaviju, Stanislav Vinaver, pisao je kako su Dučić, Bojić i čitava plejada pjesnika idealizovali nacionalnu prošlost kako bi se pravdali Evropi.

"Vidite u prošlosti mi smo bili neobično otmeni, gotovo tako isto otmeni kao i vi, oprostite nam što sada nismo dovoljno prefinjeni, ali to će doći", izvrtao je ruglu Stanislav Vinaver poetike koje je podržavao Jovan Skerlić. Vinaver je govorio da se pjesnik najvišega ranga ne pravda, ne podvrgava se sudu, nego poziva druge na sud i pravdanje, a takvi su po njemu bili Đura Jakšić ili Petar Petrović Njegoš.

"Intelektualci, pak, ako nisu naivni, nemaju prava da se naivnosti igraju. A Skerlić nije bio naivan", osuđivao je Vinaver potencijalne Skerlićeve greške. Ipak, slagali se ili ne sa književnim sudom Jovana Skerlića, književni istoričari poslije njega jedinstveni su u jednom – Skerlić je preminuo u trideset i sedmoj godini kao akademik koji je oblikovao jedno vrijeme, jednu književnost i jednu politiku. Danas, pak, ne samo da jedan čovjek ne može uticati na bilo šta od nabrojanog, nego i titulu akademika ne smije ponijeti ako nema približno duplo godina u odnosu na Jovana Skerlića u trenutku njegove rane smrti. Stoga i sada strašno zvuče riječi Milutina Bojića o Skerliću kao narodnom korifeju otetom i ukradenom iz naše sredine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije