Kao što je David Štrbac, rođen za vrijeme turskog suda, bio lukav pred glavatim gospodinom, austrougarskim sudijom, tako je na svoj način i njegov tvorac Petar Kočić do posljednjeg dana vojevao sa okupatorom.
"Kočić je sve do smrti verovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku - kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provere da li je zbilja bolestan. Do poslednjeg časa govorio je kako 'samo da dočeka Srbiju', pa će u planine, na oporavak", zapisao je Milan Jovanović Stojimirović, pisar beogradske duševne bolnice, gdje je Petar Kočić skončao od progresivne paralize za koju nije bilo lijeka.
Nažalost, on nije dočekao Srbiju. Njegova smrt zbila se dvije godine prije oslobođenja i u ovu subotu tačno je sto godina od momenta kada su najstrašnije odjeknule riječi: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh". To je vrijeme Prvog svjetskog rata i stradanja, vrijeme kada je "Dom za sa uma sišavše", bila jedina ili koliko-toliko slobodna teritorija u okupiranom Beogradu.
Duhovni vođa mladobosanaca tako je otišao kao i većina njih, tik pred ostvarenje sna o slobodi i jedinstvu. Ipak, po svjedočanstvu Jovanović Stojimirovića, ma koliko postojala opasnost od bajkovitosti takvog zapisa, mrtav Petar Kočić, kada ga je ovaj vidio - ležao je osmjehnut. Taj osmijeh, i pored toga što su nas uvijek pratili i prate razlozi za nezadovoljstvo, vjerujemo - bio je zbog slobode nas potonjih. Slava mu i hvala!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.