BANJALUKA - Jedanput kada sam slušala Ivu Andrića koji je govorio kako je propustio mnoge dane, ja sam pognula glavu i pomislila: "Bože, Daro, ti propuštaš godine." Sedam godina prije rata nisam napisala nijedan stih.
U ratu, takođe, nisam napisala ništa. A sada mi se dogodilo da sam napisala devet knjiga za tri godine, tako da te neke erupcije, iz pjesnikove potrebe da ih izbaci kao vulkan, su čudesne. Može se imati organizacija u radu u prozi, naročito u romanu, roman kao i film traži scenario. Ja se tim stvarima manje bavim. Poezija, sa druge strane, je nešto što ne može da se kontroliše. To je izvan mene, to je eruptivno, to je jedno Bogom dano čudo koje je teško definisati i ja je ponekad doživljavam i kao kaznu, rekla je za "Nezavisne novine" pjesnikinja Dara Sekulić.
Ona je večeras u 19 časova gošća Galerije Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS) u Banjaluci, gdje će povodom stogodišnjice rođenja Branka Ćopića pričati o ovom velikanu pisane riječi, te održati i sopstveno književno veče.
NN: Kakva su Vaša sjećanja na Branka Ćopića?
SEKULIĆ: Po mnogo strana sam vezana za Branka Ćopića - i kao pisca i kao čovjeka. Radila sam u "Malim novinama", koje su vrlo često organizovale pjesničke turneje za djecu po cijeloj Jugoslaviji. Ja sam kao novinar pratila te pisce, a među njima su često bili Branko Ćopić, Desanka Maksimović, Mira Alečković, Skender Kulenović, Gustav Krklec. Sve njih sam upoznala u mojoj mladosti, kada su oni bili u punoj snazi i kada su bili veoma značajni, poznati i potvrđeni pisci od pera, imena i djela.
NN: Ko je od njih tada na Vas ostavio najveći utisak?
SEKULIĆ: Svako je na svoj način jako prisutan. Baš sad dok s vama razgovaram stoji mi tu otvorena knjiga i u njoj pjesma "Razgovori na petrovačkoj cesti". Branko ima pjesmu o petrovačkoj cesti, a ja sam kao dijete bila tamo. Njegova pjesma je bila povod za nastanak moje pjesme, gdje se obraćam njegovom liku, njegovoj djevojčici i kažem: "Za vrijeme u kom si ti ostala, a ja izdržala". Branko mi je bio po mnogo čemu jako blizak. On je mene zvao moja mala Ličanka, a ja kažem: "Nisam Ličanka, ja sam Kordunka", a on kaže: "Pusti, to je isto, ti si Ličanka kao moja Stoja, moja mati". A ja se onda pobunim i kažem da nije isto, ja sam Kordunka, daj već jedanput zapamti. I onda on crče od smijeha, znao je koliko sam osjetljiva na to. Zatim Desanka, toliko sam vezana za nju. Ona je bila jedan pouzdan prijatelj. Jedna čudesna žena koja je imala toliko razumijevanja za mladost, za ljubav. Pokušavala sam nekako da je slijedim u njenom istrajavanju, u njenoj čistoj ljubavi prema čovjeku uopšte, a pogotovo prema djetetu. Iako nije imala svoje djece, ona je odgojila djecu svoje sestre i odgajala je djecu cijele Jugoslavije.
NN: Slično kao i Desanku Maksimović za života, danas Vas nazivaju najvećom živućom srpskom pjesnikinjom.
SEKULIĆ: Ja se prosto postidim kada to meni neko kaže, jer takve kategorizacije ne idu u životu, ne idu u nauci, a pogotovo u umjetnosti. Svaki umjetnik, a pjesnik naročito, ako nije svoj, ako može da bude samo najveći, onda je on i najmanji. Nema najveći i najmanji. Ako ima svoj lik, onda je osoben, jedinstven pjesnik, neponovljiv pjesnik, iako je sve ponovljivo osim samog čovjeka, a pjesnik je u prvom redu čovjek. Dakle, ako je on neko ko će ostati zapamćen i ko se neće moći ponoviti, a ugledaće se, kao što se ja ugledam na sve njih, onda je to pjesnik od značaja.
NN: Zbog čega pjesništvo ponekad smatrate kaznom?
SEKULIĆ: Često govorim, kamo sreće moje da nije bilo ratova, da sam ostala dijete, djevojčica, djevojka, žena, baka i prabaka, sve to što jesam bila u životu, što sam i sad, ali da sam to sve bila na Kordunu kao moja baba Sofija. Možda bi tad moj život bio mnogo srećniji. Možda bi bio mnogo ljepši i mnogo sadržajniji i bez ove poezije i možda je poezija samo zamjena za tu sreću koju mi je Bog dao, a ljudi uzeli. Uzeli su mi otadžbinu, porodicu, kuću, uzeli vrelce, njivicu donju, gornju, sve su mi uzeli.
NN: Kako se danas naziva Vaša otadžbina?
SEKULIĆ: Moje selo ne postoji ni na jednoj topografskoj, geografskoj ili bilo kojoj karti. Nekada je imalo 1.700 stanovnika i zvalo se Kordunski Ljeskovac, a sada se ne zove nikako i u njemu niko ne živi. Ne postoje ni Kordun ni Banija. Banija je Banovina, a Kordun je Karlovačka županija. Moja jedina otadžbina danas je srpski jezik, ali mi i to otimaju. Ne daj Bože da doživim da mi otmu i srpski jezik. Time ne bi bila moja fizička smrt, ona je Bogom određena i može biti i dar i kazna, nego moja duhovna smrt.
NN: Kada ste pomenuli devet napisanih knjiga za tri godine, za koliko njih još niste pronašli izdavača?
SEKULIĆ: Šest rukopisa još nije objavljeno. Ja nisam od te naravi, nisam u tom smislu prodorna da tražim izdavače, naprotiv, strpljiva sam i prvenstveno mi je važno da sam to napisala. Međutim, jako bih voljela da imam gdje objaviti te knjige i da vidim kako su žive. Te knjige su sada sklonjene i kao da ne žive. Od njih je jedna proza, jedna je za djecu i četiri knjige poezije. Jedna od tih knjiga se zove "Odbačene pjesme" i, može to pjesnik reći zašto ne, toliko mi se sviđa, da sam sebi rekla: "Daro, kako ne vidiš da ti je ovo bolje od svega što si pisala dosad".
O izbjeglištvu
Posljednja antologija u koju je uvrštena poezija Dare Sekulić je antologija srpske izbjegličke poezija "Prognani Orfeji" Nenada Grujičića, gdje je Sekulićeva jedina pjesnikinja koja je dva puta doživjela izbjeglički egzodus.
"Tri rata sam proživjela i dva izbjeglištva i to je takav pečat ostavilo na mene da je moj život zapravo izbjeglištvo. Ja sam po stanju duha izbjeglica, vječito bježim, na kraju bježim od ljudi i od svega što se događa ne samo meni nego djeci svijeta. Ne mogu da gledam sliku nošenja one djece koja danas dolaze iz Afrike i Azije. Tako je mene moja majka nosila kroz 4. i 5. ofanzivu. To su bolne i teške stvari", kaže Sekulićeva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.