Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Ko su zaista srećni ljudi

Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Ko su zaista srećni  ljudi
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Ko su zaista srećni ljudi

Obrniokreni, ako izuzmemo pusto preživljavanje skoro svi ljudi maštaju o sreći. Pod srećnim životom se štošta podrazumeva, izvan premisa zdravlja sopstvenog i porodice kreće ono što zovemo idila po meri svakoga.

Iako se najveći broj maštarija iscrpljuje u stereotipima izobilja i imanja kuća, kola, lepog partnera, garderobe, visokih primanja, putovanja, moći, slave  sve u svemu život pokazuje da je to uglavnom teško ostvarivo jer u matriks igrici čim pređeš jedan nivo, dolazi drugi sa problemima i iskušenjima. Zato je i velika holivudska zvezda rekla: "Voleo bih da svi imaju bogatstvo i slavu jer bi onda shvatili da nije stvar u tome".

Formalno od rođenja pa do groba čovek stalno rešava neke probleme i kad god pomisli da je nešto sredio otvori se veći i kompleksniji problem  smrti i bolesti, gubitak posla, kuburenje s novcem, problemi sa decom i partnerima, roditeljima, prijateljima, depresija, samoća, surova borba za život i preživljavanje i da ne nabrajam, nema čoveka ma kako bogatog i situiranog koji se takođe ne bori s avetima matriksa. Maštanje o srećnom životu se pre ili posle u dramaturgiji života rasprsne u paramparčad pa sad kako izađe na kraj sa merom koja ga je zadesila. Tu dolazimo do ključnog otkrića o ljudskoj sreći, i to je ona tačka u kojoj se slažu i religije i psihologija i ezoterici i gnostici, srećan čovek je onaj čovek na čiju unutrašnju radost ne mogu da utiču spoljne okolnosti. Niti da ga usrećuju niti unesrećuju, on naprosto kontroliše svoju radost i svoju ispunjenost bez obzira šta ga zadesilo.

Kad shvatimo da je jedini suštinski eskapizam iz pakla svakodnevnice i svih nevolja stvarnosti postignuće da ništa što dolazi spolja, ma kako dramatično, ne može da uzdrma naše biće onda znamo šta je i cilj duhovnog rada.

Često se mi ljudi žalimo na bližnje i daljnje, na one sa kojim živimo i radimo i besni smo što ne možemo da utičemo na to da budu kako bismo mi želeli. Veliki duhovni učitelji kažu da je ogromno postignuće ako uspemo da bližnji budu i 51 odsto po našoj želji, a onda se postavlja pitanje koliko mi sami uspevamo da budemo po svojoj želji. Da li sami sebe mučimo mislima i brigama i fatalnim pogledima na ono što nam se dešava.

Za početak dobro je otići na par dana negde sasvim sam, da čovek zaista proceni kako mu je sa samim sobom. Da li mu je dosadno, da li je usamljen, da li oseća da mu neko nedostaje da bi bio srećan. Jer ma gde da odeš, na koji kraj sveta, tu si opet sam sa sobom. Ako si sam sebi loše društvo  nema ti spasa. Ako, naprotiv, zaključiš da si u miru sam sa sobom, da si radostan i kad si sam, e tek tad možeš biti radost i drugima. A onda dolazi najteža stvarnosna igrica  a to je kako sačuvati mir i radost bez obzira šta se dešava. Onoga trenutka kada spoljne okolnosti ne proizvode u nama više gorčinu, bes, tugu, depresiju, mi smo suštinski slobodne osobe. Dok god veliki deo svoje energije trošimo na to kako bismo popravili svet, ulicu, porodicu, ne shvatamo da je jedino što se od nas traži u ovoj egzistenciji rad na sebi, koji će dovesti do toga da naše unutrašnje raspoloženje ne može biti uslovljeno spoljnim okolnostima.

Kako se to postiže? Na razne načine, ali ma koju metodu čovek da odabere prva stanica je svest o tome da ne želimo više da budemo robovi spoljnih okolnosti.

Ne možemo uticati uvek na ono šta se dešava, ali naš osećaj sreće i nesreće isključivo zavisi od  našeg tumačenja događaja, prema tome manje ili više naše misli su te koje nas čine srećnim ili nesrećnim.

Visoki adepti, kao i istinski prosvetljeni ljudi prosto sve spolja primaju kao eho koji ne dotiče radost njihove duše. To je ono famozno  raduj se. Različiti su putevi postizanja te unutrašnje stabilnosti, ali za početak čim čujete nekoga kako se žali na muža, ženu, majku, oca, decu, šefa, prijatelje znajte da je taj čovek u teškoj muci robovanju iluzije koju zovemo stvarnost.

Čovek koji ne kuka i ne žali se da su drugi uzrok njegove nesreće je prešao prvu i glavnu stepenicu postizanja robovanja prividu spoljašnjosti.

Dakle, istinski srećan čovek nije onaj prema kome je sudbina bila ovakva ili onakva, ljudi ovakvi ili onakvi, bogat ili siromašan, zdrav ili bolestan, omiljen ili neomiljen, slavan ili anoniman, sa decom ili bez dece, sa partnerom dobrim ili lošim. Sve su to socijalne kategorije koje suštinski nemaju veze sa bivstvom. Srećan čovek je onaj na čiju unutrašnju radost ne utiču ni kiše ni vetrovi, ni izdaje ni besparica, ni popularnost ni uspešnost,  ni bolesti ni odlazak voljenih  jer on shvata da je promena osnovni zakon života. Ko god pokuša da se uhvati za bilo šta u ovoj stvarnosti vrlo brzo će to izgubiti jer na taj način negira večni zakon promene. Jer ovde mi sem svoje duše ništa ne posedujemo, sve nam je dato na revers na određeno vreme i sve moramo da vratimo pa čak i zemaljsko telo. To možemo prihvatiti ili provesti život u kukanju što je to tako. Nažalost, čak i u nazovi duhovnosti nju ejdža mi meru sreće sagledavamo u imovnom stanju, popularnosti, omiljenosti i posedovanju fetiš predmeta. A zapravo jedina mera stvari je sjaj u očima i radost u rečima. Videla sam siromahe, prosjake na obali Nila čije oči sijaju jače od nekih najbogatijih ljudi kojima je pogled zamućen brigama. Upoznala sam kubanske porodice koje žive mesečno od pet dolara, ali prave pasulj uz ples i kikot i zaista i taj jedan pasulj dele sa nama strancima uz osmeh i poziv na igru. A videla sam ljude koji imaju sve i samo se plaše kako da to zadrže. Jer istinski srećan čovek oslobođen je od robovanja naletima spoljašnjih iskušenja, uvek ima onu božansku iskru u očima, a svoje reči nikada ne troši na kukanje i žaljenje. On uvek blagodari i kad ima malo i puno, i kad gubi i dobija, i kad trpi nepravdu i prima nagrade, i kad je bolestan i kad je zdrav. Jer on zna da je ono što smatramo stvarnošću samo iluzija senki manifestovanja njegove podsvesti i njega niko ne može da unesreći ma kako zao i pakostan bio, a nije mu potreban niko ni da bi ga usrećio i zato može da deli radost i sreću svima. Takav čovek ima ogromnu empatiju za svakog stradalnika i može mu pomoći, ali takav čovek ne postaje prepravljen tugom ni besom ni gorčinom ni zbog sebe ni drugih. On ne krivi ni sudbinu ni boga, ni bližnje ni političare, ni komšije ni šefa jer uvek zna da je on taj jedini koji odlučuje da li će svoje misli i intelekt okrenuti protiv sebe jer je svestan da onome ko se oslobodio od toga da mu tugu i radost diktiraju spoljne okolnosti  nikad i ništa i niko više ne mogu nauditi. I to je sva priča o paklu i raju koje zadobijamo još u ovoj dimenziji. U paklu mi smo ti čije stanje zavisi od svakog pogleda, gesta, radnje drugih, mi smo mali čamac na olujnom moru koje nas baca tamovamo. U raju mi smo more po kome plove najrazličitiji čamci i u kojem plivaju najrazličitije nemani i ribe, ali suštinski to ne remeti naše talase ni boju ni mir. Ili si more ili si čamčić. Sve je do misli i stava. Sreća je stvar odluke, a ne sudbine. Jer srećan čovek u svemu vidi hiljadu razloga za zahvalnost, a nesrećan čovek u svemu vidi razloge za nezadovoljstvo, brigu, tugu i kritiku.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije