Ranko Čolaković, aktuelni dobitnik nagrade "Stražilovo" za knjigu poezije "Jesi li živ živi pesniče", ima interesantan životni i pjesnički put.
Rođen je 1951. godine u selu Medojevići kod Sokoca, ali najbolje godine provodi u Sarajevu, koje napušta ratne 1992. Prije napuštanja grada tu, na Filozofskom fakultetu, diplomirao je opštu književnost i bibliotekarstvo. Nakon što mu je Duško Trifunović davne 1971. objavio prvu pjesmu, imao je pet zapaženih i nagrađivanih zbirki pjesama za odrasle i jednu za djecu, ali nakon rata pravi otklon prema svemu. Živi u mnogim gradovima i mjestima, da bi se na kraju skrasio u selu Krušedol u Sremu. Gotovo su još svježe korice knjige koju je objavio nakon 29 godina pauze i u vezi s kojom je Stevan Tontić zapisao: "Ovako ubjedljiv Čolakovićev povratak poeziji možemo samo da pozdravimo." O tom svom povratku, knjizi, nagradama, živim i mrtvim pjesnicima Ranko Čolaković pričao je za "Nezavisne".
NN: Da li je u današnjem vremenu živ živi pjesnik?
Čolaković: Živi pjesnik je živ u svakom vremenu. To je sudbina živog pjesnika i jedina privilegija živog pjesnika u svakom društvu i u svakom vremenu. Svi koji misle da nije tako, nedopustivo dugo ne uviđaju u kakvoj zabludi žive. Ništa više/ Ne može raditi / Ni duže / Ni od čega živeti / Od živog pesnika. Mnogi su na vreme odustali, jer, Niko razuman / Osim živog pesnika/ Odavno nije živi pesnik.
NN: Šta za život pjesnika znače nagrade kao što je "Stražilovo"?
Čolaković: Nagrada "Stražilovo" među pjesničkim nagradama po svemu je jedinstvena, posebna nagrada. Živi pjesnik nije samo nagrađen ovom nagradom, on je, prije svega počašćen, jer je njegovo pjevanje tom nagradom označeno kao posebno pjevanje. Ono koje se odvažilo, koje se isprsilo da se uspenje do visokog visa, na Stražilovo. Do Brankove stope, da prečudi trun od onoga što Branko prečuđava u svojoj vječitoj pjesmi.
NN: Šta je presudilo da objavite knjigu i vratite se književnosti nakon tri decenije?
Čolaković: Od moje srednje, učiteljske škole, od 1971. godine, kad mi je Duško Trifunović objavio prvu pjesmu u "Oslobođenju" pa do danas, ja sam u književnosti, tačnije u poeziji. Nisam objavljivao, skoro da nisam ni pjevao. Namjerno kažem pjevao, jer pjesnici zaista pjevaju. To je tačno značenje. A to što pribilježe ono što pjevaju, to je čista tehnika. Rat je mislio da će me uništiti i kao pjesnika i kao čovjeka. Nisam se dao. Bilježio sam, zbrda-zdola, nosio u sebi. Odmicao se od svega, na trenutke vraćao. Ponešto sam pripjevao u Podgorici, Ulcinju, na ulici, dok sam prodavao knjige. Prokinuo sam sa pjesmom "Jesi li živ živi pesniče" 2009. Prva verzija u Valjevu. Šta je presudilo da objavim knjigu? Kratko: presudio je pjesnik Nenad Grujičić. Susrela nas je mati Angelina na svoj dan u Krušedolskom manastiru, 12. avgusta prošle godine. Nisam Nenada vidio od 1993. godine. Nisam znao da je Nenad uradio "Prognane orfeje" (Antologija srpske izbjegličke poezije) i u njih uvrstio moju pjesmu "Već 25 godina ne pišem poeziju". U proljeće 2016. imao sam prvu verziju "Jesi li živ živi pesniče". Poslao sam mejl Nenadu Grujičiću i Stevanu Tontiću, koji je kasnije napisao recenziju. Subjekt: Jesi li živ živi pesniče. Oni su mislili da ih pozdravljam. Onda sam im objasnio o čemu se radi. Nenad je rekao da će objaviti knjigu "na neviđeno". Ja nisam ni spomenuo objavljivanje. Štaviše, nisam ni znao da ima redovnu izdavačku djelatnost u "Kolu". Nevjerovatno koliko je bio siguran da je to dobro, a znao je samo za "Već 25 godina…" kao da je imao neko čulo na daljinu. Beskrajno sam zahvalan Nenadu. Ne znam da je neko više uradio za nečiju knjigu od njega.
NN: Kao ulični prodavač knjiga pretpostavljam da ste se uvjerili ko, koliko i kakvi ljudi čitaju?
Čolaković: Prodavao sam knjige na ulici od 1993. do 2011. godine. Znači, najneposredniji susret sa čitaocima. Interesovanja kao i ljudi bili su različiti i, rekao bih, neobično znatiželjni i vrlo obaviješteni. Ja sam se trudio da ponudim kvalitetno štivo i uspijevao sam da za takvo štivo zainteresujem čak i one koji su bili skloni da se zamlaćuju "silikonskim štivom".
NN: Vaše iskustvo daje i odgovor na staro pitanje da li je knjiga roba?
Čolaković: Ako se nešto prodaje, kupuje, plaća - roba je. To se radi i sa knjigom. Iskreno, ja bih volio kad bi neka druga riječ stajala umjesto ove "roba" . U svakom slučaju, knjige se moraju čitati, ili ih kupio ili pozajmio iz biblioteke. Ljudi su sve prazniji, puštaju preglasno turbofolk, drndanjem i zavijanjem na svakom koraku ispunjavaju svoju prazninu. Mlataraju rukama, glavama, mimikom, kao da zaboravljaju riječi, kao da gube moć govora.
NN: Šta se za to vrijeme promijenilo na polju književnosti?
Čolaković: Na polju književnosti ništa se nije promijenilo. Sve je ostalo skoro isto. Oni koji su daroviti, majstori svog zanata i dalje dobro pišu i jedva kraj s krajem sastavljaju. Ipak, promjena, ali nagore, kobna po književnost, jeste što novac pravi od književnosti zajebanciju. Oni koji nemaju ni dara ni žive veze s književnošću, ali imaju imena u turbofolku, u ljubavnim spektaklima, koji drže rekorde u zavođenju i razvođenju, tzv. silikonska književnost, "estradna zvjezdana žitija" preplavili su knjižare, kioske, ulice. Ti "književnici" i "izdavači" , pored dobro plaćenog života na svojim javnim scenama, dobro žive i od svoje "književnosti". Gubitnici su dobro napisane knjige i čitaoci, jer zajedno tonu u mulju profita.
NN: Pored teme o pjesniku i pjesnikovanju, u novoj nagrađenoj knjizi bavite se i temom seoba. Da li išta dublje na jednog književnika i čovjeka ostavlja trag od seoba?
Čolaković: Da i seoba, ali više temom dioba, podjela, koje sve ljude i pojave prepoznaju, priznaju i razumiju, samo kao "njihovo" i "naše", gdje svako mora biti samo ili "njihov" ili "naš". To je dostiglo svoju najprimitivniju ejakulaciju poslije posljednjih ratova. Nacionalne vođe za svoju ideju vodilju u stvaranju svojih naroda, torova, prćija, feuda, jezika, lovišta u mutnom, mlade generacije, svoje sunarodnike, svoju djecu, indokriniraju mržnjom prema svemu što nije "naše", a što jeste "njihovo". Svoje sunoradnike pretvorili su u svoje ratne trofeje, glasačke zamorčiće koji slijepo glasaju za "naše" zbog iracionalnog straha od vođinih "njihovih". Duboko je. Oni će i dublje. Meko im je.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.