Ti si čovjeka odredio za rad/ kao pticu za let./ Daj nam krila jutarnje rumeni/ i večernjeg rumenila/ da prekrijemo žar podneva/ i ne zaboravimo ni početak/ ni kraj. Ovako u knjizi "Podnevni psalmi" pjeva Jirgen Izrael, čija je poezija na srpskom jeziku objavljena u prevodu Stevana Tontića, a u izdanju "Brankovog kola".
Pomenuta knjiga, u kojoj se lirika, religija, istorija književnosti i istorija uopšte spajaju u jedno, nagrađena je međunarodnom nagradom "Branko Radičević", koja je prošlog mjeseca na 46. "Brankovom kolu" laureatu uručena u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima. Takođe, "Podnevni psalmi" predstavljeni su u nekoliko ambijenata, kako u Sremskim Karlovcima, tako i na Stražilovu i u Novom Sadu, a kakve je utiske s ovih mjesta sa sobom ponio u Njemačku, Jirgen Izrael pričao je za "Nezavisne".
NN: Vaši utisci s "Brankovog kola"?
IZRAEL: Toplina i otvorenost koju sam osjetio sve vrijeme duboko su me impresionirale. Naravno, jezičke barijere nekada otežavaju razgovor i razmjenu mišljenja, ali to svakako nije uticalo na prijateljsku atmosferu i duh zajedništva. Bez obzira na sve, moram priznati da se uvijek pitam do koje mjere ovakvi festivali dopiru do šire javnosti. Moram priznati da sam, u principu, prilično skeptičan.
NN: Iako je živio u Beču i od rane mladosti pohađao školu na njemačkom jeziku, rekli ste da danas nema dovoljno prevoda poezije Branka Radičevića na njemačkom govornom području. Šta se može promijeniti u tom smislu?
IZRAEL: U Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR) nekada je bilo popularno mjesečno izdanje poetskog časopisa "Poesiealbum", gdje su svakog pjesnika predstavljali na 28 strana. Ova izdanja su nedavno ponovo objavljena. Međutim, sada se ta brošura izdaje svega četiri puta godišnje i daleko je skuplja nego što je bila. Ono što ja želim jeste da pokušam objaviti jednu sličnu brošuru s pjesmama Branka Radičevića kako bi se i za njega čulo, kako bi postao popularan i u Njemačkoj. U svim njemačkim i engleskim leksikonima i enciklopedijama piše da je Branko Radičević koristio i u srpsku književnost uveo narodni jezik. Sama ta činjenica svakako može da bude interesantna i današnjem čitaocu.
NN: Interesantno je da se u Njemačkoj više čitalo za vrijeme DDR-a, kada je sloboda govora bila manja...
IZRAEL: Sloboda govora je ogroman uspjeh i to je kod nas došlo nakon pada DDR. Kada je riječ o literaturi u nekadašnjoj DDR, onda o nekim pitanjima niste mogli da raspravljate u javnosti. O njima se jednostavno nije pričalo. Književnost se u to doba uglavnom bavila određenim društvenim oblastima kojima bi trebalo da se bavi nezavisno novinarstvo. Uvijek ću se sjećati kako je priča o nuklearnim prijetnjama koje su dolazile iz određenih zemalja prvi put objavljena u knjizi "Swantow" Hansa Cibulke 1982. godine. Priča nije imala neki literarni kvalitet, ali sama činjenica da je objavljena ova vijest učinila je knjigu popularnom i senzacionalnom.
NN: Kakav status pisaci danas imaju u Njemačkoj?
IZRAEL: Književnici još pripadaju grupi ljudi koja se poštuje. Ono što književnici imaju da kažu o društvenim i političkim problemima i dalje ima odjeka u javnosti. Međutim, moram priznati da sama književnost nema više tako bitnu ulogu kao što je imala.
NN: Mislite li da književnost, a pogotovo poezija, danas treba da se drže po strani u društvima koja, kako je to konstatovano na "Brankovom kolu", pate od gnojne i duboke rane kiča i šunda?
IZRAEL: Ne, ne mislim. Mišljenja sam da je prava umjetnost, koja ne gubi svoj sjaj, zapravo ona koja ima legitimitet. Moj osnovni kriterijum je sljedeći: pjesnik mora voljeti sve ljude, pa čak i one koji nikada neće pročitati njegove pjesme.
NN: Mnoge pjesme ste napisali oslanjajući se na religiju. Koliko su po Vašem mišljenju prožete poezija i religija u savremenom pjesništvu i teologiji?
IZRAEL: Nisam taj koji može da sudi koliko je važna vjerska poezija u savremenoj teologiji, ali znam da, bar što se tiče zapadne Evrope, suštinski problemi se rješavaju, sve više i češće unutar same književnosti. Sekularizacija u zapadnoj Evropi je došla to tog stepena da crkve više ne uspijevaju privući toliko ljudi svojim propovijedima, kao što je to ranije bio slučaj. Ne vjerujem da poezija može dati odgovore o životu i smrti, usamljenosti, konačnosti, ali bez obzira na to, današnja poezija je mjesto gdje se može diskutovati o takvim pitanjima. Ovdašnji čitaoci mogu prepoznati i shvatiti o čemu se radi.
Biografija
Jirgen Izrael je rođen 1944. u Gornjoj Lužici, u istočnonjemačkoj republici Saksoniji. U Jeni je završio studije za nauke o starini i germanistiku, da bi nakon diplomiranja proveo dvije godine u zatvoru jer je odbio da služi vojsku u tadašnjoj Demokratskoj republici Njemačkoj (DDR). Ipak, zatvor i zabranu obavljanja uredničkih poslova s uspjehom će prevazići, te postati slobodni pisac, publicista i priređivač mnogobrojnih izdanja iz oblasti književnosti, umjetnosti i religije. Originalnih djela nije objavio mnogo, ali je postao uvažen pjesnik na njemačkom govornom područiju, ne libeći se da piše o neprijatnim temama kao što su koncentracioni logori smrti i zločini Vermahta po evropskim zemljama tokom Drugog svjetskog rata. Time je pokazao odgovoran odnos prema prošlosti svog naroda i njegovoj ulozi u istoriji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.