Pjesme sam pisao nekoliko godina koristeći razne enciklopedije i tražeći neke zanimljivosti, a više pazeći da se u nekoj pjesmi ne provuče podatak o nekoj životinji koji nije tačan, tako da ovo nije bilo uopšte bezazleno.
Ovo je o svojoj najnovijoj knjizi "Zadnja pošta Madagaskar" kazao Jovo Čulić, kojem je ovo šesta knjiga pjesama za djecu. Svaka pjesma u knjizi govori o jednoj životinji, a djelo je već predstavljeno na sajmovima knjige u Banjaluci i Beogradu.
"Čitajući o životinjama saznavao sam dosta o njihovim životima i navikama, koje su mi bile toliko interesantne da sam ih stavljao u pjesme, vjerujući da će i djeci isto tako biti zanimljive. Tako, na primjer, žabe krekeću zatvorenih usta i to ne ženke, nego samo mužjaci, ali ne jedan ili dvojica, nego samo i isključivo po trojica u grupi. Vuk ima tako dobar sluh da na razdaljini od nekoliko kilometara može čuti čak i kad riba iskoči iz vode. Zatim, los zna da padne iznenada kao ošamućen bez nekog vidljivog razloga, a dođe sebi tek kada sopstveni papak gurne u uvo. Čitava knjiga obiluje sličnim podacima", kazao je Čulić u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Da li "Zadnju poštu Madagaskar" smatrate krunom svog dosadašnjeg rada u književnosti za djecu?
ČULIĆ: Iskren da budem, ne smatram da je "Zadnja pošta Madagaskar" kruna dosadašnjeg rada. Prvo zbog toga što je ovo samo prvi dio trilogije pjesama o životinjskom svijetu. Druge dvije knjige su u pripremi i trenutno se rade ilustracije. "Izvođač radova" je, kao i u "Zadnjoj pošti Madagaskar", poznati karikaturista Saša Dimitrijević iz Niša, kome posebno moram zahvaliti jer poslije svake urađene ilustracije, a poslije toga mojih korekcija i novih zahtjeva, izolacije na njegovim živcima su sve tanje. (smijeh) Drugo, kruna nečega se može vidjeti tek kada nešto dobrano prođe pa se onda sa neke pristojne distance može posmatrati sve šta se radilo i onda to vrednovati. A ja planiram da još dugi niz godina stvaram za najmlađe. (smijeh)
NN: Da li u budućnosti planirate i objavljivanje knjige za odrasle?
ČULIĆ: Baš prije desetak dana na konkursu za kratku igranu formu Radio-televizije Vojvodine prošao mi je rukopis scenarija po kome će se snimati jedan dio tog serijala, i u toku je realizacija ugovora. Naravno, riječ je o tekstu za odrasle. Do sada sam objavljivao priče, pjesme i aforizme za odrasle. Što se tiče neke knjige, već odavno imam u planu da sakupim na jedno mjesto sve pjesme koje imam, da ih malo "umijem" i da vidim ima li tu nešto vrijedno za objavljivanje. Teme pjesama su šarolike pa to dodatno otežava posao. Pošto su nastajale u rovu i neposredno poslije rata, ima ih dosta s tom tematikom. Međutim, u tom istom periodu napisao sam i neke svoje najrazdraganije i najveselije pjesme za djecu, vjerovatno bježeći od svega što je čovjeka tada okruživalo, da se sačuva duh, ali i zdrav razum. Tako sam često znao, u vrijeme nekog primirja, osim puške na stražu nositi i olovku i papir.
NN: Da li je veće zadovoljstvo pisati za djecu nego za odrasle?
ČULIĆ: Zadovoljstvo pisanja je isto, bilo da je za djecu ili za odrasle. Kada se nešto što ste počeli pisati zaokruži i kada dobije smisao, pa još kada ste i sami time zadovoljni, osjećaj je stvarno neopisiv. Samo što je dosta ljepše čitati djeci nego odraslima.
NN: U knjizi, kako reče recenzent Tode Nikoletić, svu dobrotu darujete životinjskom svijetu. Da li je taj svijet današnjoj djeci u vremenu tehnologije dalji nego nekim prijašnjim generacijama?
ČULIĆ: Tode, taj vječiti dječak i pjesnik sa nevjerovatnom energijom, je to sasvim lijepo primijetio. I njemu i Ranku Pavloviću sam i te kako zahvalan na lijepim riječima koje su kazali o knjizi. Svakako da je životinjski svijet današnjoj djeci dalji i taj podatak uopšte ne treba da čudi. I prije ovog tehnološkog buma djeca iz urbanih sredina su i prije 30-40 godina npr. kravu ili ovcu vidjeli samo preko TV ekrana. Ali mi ih moramo učiti da oni postoje i da su tu oko nas. Ja sam to pokušao na neki svoj način.
NN: Knjiga je objavljena u izdanju Udruženja književnika Republike Srpske. Koliko je za ovdašnju književnost važno što je Udruženje nakon mnogo godina postojanja pokrenulo izdavačku djelatnost?
ČULIĆ: Jeste, "Madagaskar" je prije svog rođenja prošao dvije selekcije, žiri Udruženja književnika RS, i kao takav je otišao na noge žiriju koga je imenovalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS, gdje je takođe zadovoljilo njihove kriterijume i odobren je za sufinansiranje. Pokretanje izdavačke djelatnosti od strane UK RS je stvarno velika stvar za književnike i to je za svaku pohvalu. Čovjek se osjeća dosta bolje kada ga neko samo potapše po leđima. Osmjeli se i dobije životni elan, a ne još kad iza vas i vašeg rada stoji neko ko vas podržava i pomaže u tome čime se bavite. U sadašnjim uslovima izdavanje knjige je prava avantura. Imam običaj da kažem da je od praznog papira do izlaska knjige najlakši dio posla samo pisanje. Sve ostalo je palo na pleća pisca, od onih najbanalnijih sitnica pa sve do momenta kada dobijete odštampanu knjigu u ruke i pitate se kud dalje s njom.
NN: Prošle godine bili ste prvi od dvadeset zastupljenih književnika za djecu u panorami koja je objavljena u sklopu časopisa "Krajina". Priređivač Goran Dakić odabrao je znatno manji broj književnika za djecu, nego što su to uradile njegove kolege u panoramama poezije i proze Krajine. Da li to znači da se za djecu manje piše nego za odrasle ili su u pitanju stroži kriterijumi?
ČULIĆ: Nažalost, još nisam imao priliku da u rukama držim pomenutu panoramu, ali sam dovoljno čuo o njoj. Čini mi se da je autorovo obrazloženje bilo da sam od svih predstavljenih pisaca jedini koji se bavi samo pisanjem za djecu, pa sam zato stavljen na sam početak. Što se tiče ovoga drugog, čisto sumnjam da su u pitanju neki stroži kriterijumi po kojima se Dakić rukovodio pri svom odabiru. Mislim da se mnogo manje piše za djecu i da se pojavljuje vrlo malo novih pisaca i djela.
NN: Da li po Vašem mišljenju škole u Republici Srpskoj dovoljno pažnje posvećuju tome da njihovi učenici čuju živu pjesničku riječ?
ČULIĆ: Posvećuju u nekoj određenoj mjeri, ali mislim da bi se sa malo volje i novih ideja moglo dosta toga napraviti. Dosta škola sam obišao u Srbiji, kao i u Republici Srpskoj, uglavnom učestvujući na festivalima za djecu, kao što su "Dječije carstvo" iz Banjaluke, Festival poezije za djecu i mlade Istočno Sarajevo, "Mali pobednik" iz Beograda, "Bulka" iz Crvenke, "Dani Gordane Brajović" iz Aleksinca, "Zavičajni dani" u Subotici, "Dani Duška Trifunovića" iz Pala, "Dani Stanka Rakite". Ovi festivali u svom redovnom programu imaju obilazak škola i druženje djece sa pjesnicima, tako da se preko njih ostvaruje ta komunikacija. Dobro je da oni postoje i treba ih svakako podržati. Takođe, da je više entuzijasta i kulturnih pregalaca kao što su Dijana Trubajić iz Laktaša, Brankica Radonjić iz Prnjavora, Danijela Brajić iz Gradiške, Svetlana Đurđević iz Kostajnice, Jasna Maglov iz Brčkog, Vesna Radoja-Đapić iz Banjaluke kulturna slika ovih prostora bila bi sasvim drugačija.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.