Miloš Puđa (1999), mladi pjesnik iz Prijedora, nedavno se vratio sa 47. "Brankovog kola", gdje mu je za poetski prvenac "Kolska igra" svečano uručena nagrada "Stražilovo".
Ovo prestižno priznanje dodjeljuje se još od daleke 1973. godine, a dio ovogodišnjeg obrazloženja žirija na čelu sa Nenadom Grujičićem glasio je da "Kolska igra" donosi talenat koji sija prekognitivnim iskustvom i eruditskim obrazovanjem sasvim mladog čovjeka.
Upravo u ime vječno mladog Branka Radičevića laureatu je nagrada uručena na vrhu Stražilova, a šta je za njega značio boravak na srpskom Parnasu, Sremskim Karlovcima i Novom Sadu, Miloš Puđa pričao je za "Nezavisne".
NN: Kakve utiske nosite sa Stražilova i šta za Vas znači istoimena nagrada?
PUĐA: Stražilovo, taj srpski Parnas, je divno i spokojno mjesto. Ne samo Stražilovo, nego s njim i Novi Sad i Karlovci. Upoznao sam razne pjesnike, ono čemu sam se i bio nadao (i, uzgred rečeno, sam taj poziv da učestvujem na "Brankovom kolu" je značio možda više od svega - jer kome se još, pogotovo u mojim godinama, da prilika da upozna lica savremene srpske poezije?). Da Vam kažem iskreno, trebaće vremena da stvarno shvatim značaj nagrade "Stražilovo", ali ona sigurno predstavlja afirmaciju mladih pjesnika, da ti pjesnički krugovi nisu toliko zatvoreni za prilive svana te da im se moguće pridružiti ako smo dovoljno uspješni u stvaranju poezije.
NN: Koliko simboličan naziv knjige "Kolska igra" otkriva potkozarski kraj iz kojeg potičete? Šta za mladog pjesnika danas znači zavičaj?
PUĐA: Iako nikad nisam bio vičan u igranju ikakvog kola, uvijek sam volio gledati kako drugi plešu, pogotovo ako su ti ljudi uspjeliji i ako majstorski igraju, pogotovo kad usitni i kad se svi igrači krenu preplitati. Taj simbol kola, vječnog kruženja, kopkao me sve dok nisam napisao pjesme "Kolo 1" i "Kolo 2". Ne znam tačno ni zašto, ali mi se na nekom podsvjesnom nivou učinilo kao da to prosto mora biti tako. Svakako da ne bih možda ni mislio o kolu da nisam iz Prijedora, zbog toga je i zavičaj najvažnija stvar nekom pjesniku. Pjesnik crpi razloge i načine svojeg pjevanja iz okoline koja ga je stvorila i u kojoj se stvara. Ja sam u svojim pjesmama pjevao o onome čime sam bio okružen, a naše Potkozarje i moja Gomjenica imaju dosta o čemu bi se moglo pjevati. Nadam se da ću nekad uspjeti još o njima pjevati.
NN: U recenziji Vaše knjige piše da iz iste izbija i čuvena heraklitovska sintagma "pjevanje i mišljenje". Dijelite poeziju na nadahnuće i misaonost?
PUĐA: Razumijem ljude koji govore o nadahnuću. Ipak, ja nikad nisam volio riječ nadahnuće. Čini mi se da mistifikuje stvaralački proces jer stavlja duh van pjesnika, sve dok je duh već u samom pjesniku. Rekao bih da imati tu svijest o duhu predstavlja osnovu pjevanja. To se možda i misli pod nadahnućem. Ali imati svijest o duhu je samo početak stvaralačkog procesa, ne konačno ishodište. Bojim se da će korišćenjem izraza nadahnuće, iako ono u nekom obliku postoji, neki mladi pjesnik možda steći utisak da postoji božanstveni trenutak kad će mu pjesma kao s neba u um pasti. Želim ovdje reći da nije tako: pjesma je isključivo posljedica svijesti o duhu i rada na uobličavanju te svijesti.
NN: Već u prvoj knjizi dokazali ste da vladate različitim formama poezije...
PUĐA: Svaka forma, pa i ona koju zovu slobodnim stihom, odgovara nekom razlogu zašto pjesnik to želi. Uopšte, ako pjesnik zna zašto i kako piše o tom ili ovom, on je miljama ispred onih koji to rade iz nekih apstraktnih ili mehaničkih razloga. Ja, recimo, pišem sonete jer ih smatram najjezgrovitijim oblikom pjevanja. Međutim, ne umanjujem ni vrijednost slobodnog stiha. Ko se odluči da tako piše može napisati divne pjesme. Vezanost stiha ne daje kao posljedicu valjanost pjesme. Uzmite za primjer Malarmeovu pjesmu "Baciti kocku ne poništava slučaj". Ta je pjesma apsolutno u slobodnom stihu i rijedak primjer suglasja slobodnog stiha i kvaliteta. Ovo zadnje kažem jer mi se čini da postoji puno slučajeva gdje ljudi pišu u slobodnom stihu, ne znajući ni sami zašto, imajući samo privid pjesme, a u suštini - ništa. Meni samom će uvijek biti draži vezani stih, a razlog je možda najbolje dao Miljković stihovima "Hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj".
NN: Na jesen odlazite u Sloveniju na studije matematike. Koliko je tanka nit između poezije i matematike?
PUĐA: Ne znam zašto, ali su svi, kada bi saznali da ću studirati matematiku, postavljali isto ili slično pitanje, čak govoreći da su matematika i poezija usko povezane. Iako u tome donekle ima istine (recimo da je metrika u stvari jedan vid matematičkog shvatanja poezije - nešto kao i kod komponovanja muzike), za mene se matematika jasno razlikuje od poezije. Pjesništvom se bavim zadnje dvije-tri godine, a znatiželja za matematiku je nešto što sam tek nedavno saznao. One su svakako na mnogim mjestima slične - ako ništa, postoji tu puno uopštavanja i svođenja na univerzalnost; ono što smatram da bi i pjesma trebalo da čini. Ima tu dosta zajedničkog, ali, za razliku od pjesme, matematika nije u stanju da pjeva.
NN: Vaši pjesnički uzori?
PUĐA: To su svakako Vojislav Ilić i Branko Miljković, što se tiče srpskih pjesnika. A za svjetske - nikad nijedan nije postao uzor, ali sam mnoge njihove ideje uobličio na način na koji to meni odgovara. Ako bih već morao reći ko su ili kakve ideje, oni su Malarme, Rembo i Paundov imažizam...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.