Milovan Vitezović, jedan od najzačajnijih i najtiražnijih književnika kod Srba kojeg će istorija književnosti podjednako pamtiti u domenima proze, poezije, drame i aforizma, prije nekoliko dana stao je na čelo Udruženja književnika Srbije.
Iako već u godinama, Vizetović se prihvatio ove funkcije i u svom stilu šaljivo prokomentarisao: "Neki su razočarani što na Skupštini nisu izabrani u upravu, a ja sam razočaran što sam izabran. Jednom prilikom sam sebi rekao kako sam ovlastio porodicu da me posle 70. godine ne pušta iz kuće. Sad sam tu granicu prešao, ali sam zahvalan svima koji su verovali u mene."
Povod za razgovor sa Milovanom Vitezovićem više je nego očigledan, ali svakako nije jedini, stoga je manje o dužnosti koje se tek prihvatio i gdje tek treba da postigne rezultate, a više o svojoj bogatoj i ostvarenoj književnoj karijeri, govorio u intervjuu koji je dao za "Nezavisne novine".
NN: Koji će Vaš prvi potez biti na mjestu predsjednika UKS?
VITEZOVIĆ: Povratak dostojanstva umetnosti i ugleda pisaca.
NN: Iako u Republici Srpskoj još uvijek nismo vidjeli film Petra Ristovskog "Kralj Petar Prvi", koji je rađen po Vašem romanu "Čarape kralja Petra", do nas su dospjele pozitivne reakcije iz Srbije. Koliko ste Vi zadovoljni viđenim i koliko je ono što ste pisali u romanu vjerodostojno ekranizovano?
VITEZOVIĆ: Mislim da je najbolje pročitati roman pre gledanja filma koji i ne nosi naslov moje knjige. Ja ne bih još davao svoj sud. Sačekaću sve kritike. Zasad veoma cenim prikaze Božidara Zečevića u "Večernjim novostima" i u "Pečatu".
NN: Prije godinu dana objavili ste zbirku filosofskih pjesama "Ispit kod profesora Miloša N. Đurića"...
VITEZOVIĆ: Ova knjiga pesama, posvećena antici i najboljem srpskom helenisti 20. veka, profesoru Milošu N. Đuriću, nastajala je pola veka i to je knjiga poezije na koju se posebnije ponosim. Objavljena je u slavu 125. godišnjice profesorovog rođenja i 50. godišnjice od preseljenja u večnost. Mislim da sam odužio veliki dug ne samo svoj, već i mnogih generacija.
NN: Koliko etike danas ima u nastavnom kadru u odnosu na vremena čuvenog profesora Đurića i koliko ste zadovoljni čitanjem i distribucijom knjige?
VITEZOVIĆ: Profesor Miloš N. Đurić je veliki etički uzor ne samo profesorima, već i celom narodu. Svaki čovek ima svoj karakterni kod koji ga ili odlikuje ili spori. Ljudi prosvete bi morali da u odlikovanju budu ispred svih. Profesor Đurić je veliki uzor, zato i ne treba da bude mera za poređenje ostalima. On je svakoj generaciji citirao Domanovića: "Neka vaspitanici budu bolji od svojih vaspitača. To je najiskrenija želja naša."
NN: Kada smo već kod Domanovića, on je uvijek bio pod budnim okom cenzure, a poznato je i kroz kakvu je svojevremenu cenzuru prošla i Vaša knjiga "Srce me je otkucalo". Danas se više ne govori o cenzuri u književnosti, ali se priča o cenzuri u medijima. Književnici često bivaju zakinuti za prostor u istima.
VITEZOVIĆ: Cenzura i priče o cenzuri u medijima danas su vid ostrašćenih stranačkih borbi. Književnosti u medijskim izdanjima nema. To kažem sa velikim žalom i još većim nezadovoljstvom. Ostaje nostalgija kako se negda književnosti pridavao veliki značaj, kad je ona jedino i cenzurisana. U to moje tadašnje vreme (1968) cenzura je imala estetski kriterijum i njom se pokazivao i vrednosni značaj dela, kojima se sloboda i osvajala.
NN: Da li je sloboda govora bila veća u to vrijeme ili danas?
VITEZOVIĆ: Ne bih govorio o vremenu jednoumlja, jer se klonim politike. Ali slobode u književnom pisanju bilo je mnogo manje. To, što se o mnogo čemu direktno nije moglo pisati, bilo je izazovnije. Pisci su se dovijali da otkriju zabranjeno i tako su se rušili mnogi tabui. Mnogi "slučajevi" pisaca o tome svedoče. Počev od Branka Ćopića i njegove "Jeretičke priče" kojom je započeta njegova tragična sudbina, preko Duška Radovića i njegovih ubojitih misli "Beograde, dobro jutro!", preko i mog "Srce me je otkucalo"... preko, najzad, i Đure Damjanovića i njegove priče "Goleš mjesto".
NN: Cenzuri su ipak izmakli Vaši stihovi o protestima 1968. godine "Otac mog oca, tačnije moj deda...", koje je kasnije otpjevao Branimir Džoni Štulić...
VITEZOVIĆ: Pesma "Sa kolena na koleno" iz koje su citirani stihovi objavljena je u zbirci "Slobodnije od slobode", koja je "izmakla" cenzuri i bila objavljena u velikom tiražu. Čak je i nekoliko meseci, do iscrpljenja tiraža, vodila na listama bestselera i u "Borbi" i u "Politici ekspres". Kritičari su je ocenili kao pevanje o pobunjenoj generaciji. Duško Trifunović je jednom rekao: "Od svega što će ostati od šezdeset osme, ostaće Vitezovićeva knjiga 'Slobodnije od slobode'." Knjiga ponovo nije mogla da bude objavljena više od dve decenije.
NN: Autor ste scenarija za seriju "Vuk Karadžić", koja se smatra za najuspješniju biografsku seriju na južnoslovenskim prostorima. Kakve savjete imate za pisce scenarija kada je u pitanju biografsko štivo?
VITEZOVIĆ: Nije moje da sudim o vrednostima serije "Vuk Karadžić". Ona je ponela evropsku nagradu i bila prikazana u svim zemljama eurokorpa. U Grčkoj, čak, dosad tri puta. Šta savetujem novim scenaristima? Da pokažu darovitost i da poštuju sve relevantne istine i dokumenta.
NN: Svjedoci smo da je serija "Nemanjići, rađanje kraljevine" Vašeg kolege Gordana Mihića naišla na oštre kritike publike i stručne javnosti. Da li ste Vi vidjeli propuste u pomenutom ostvarenju?
VITEZOVIĆ: Ne bih odgovarao umesto autora serije. Odgovoran sam samo za svoja dela.
NN: U Banjaluci ste posljednji put boravili, čini mi se, na večeri laureata Kočićeve nagrade prije dvije i po godine. Da li Vas nekim sličnim dobrim povodom uskoro možemo očekivati i možete li nam ukratko reći kako danas gledate na književnost Republike Srpske?
VITEZOVIĆ: Valjda je to tada bilo. Ja sam i otada stariji i još manje pokretan. Bolje je da sam tamo knjigama. Koliko znam, već je odavno iscrpeno izdanje mojih izabranih romana kod Zavoda za udžbenike Istočno Sarajevo. Ponovi li se izdanje, doći ću, ili ako banjalučka pozorišta na repertoar stave neku od mojih drama. Ne bih savremenu književnost koja se stvara u Republici Srpskoj izdvajao iz korpusa savremene srpske književnosti. Mislim da je takvo gledište i kod pisaca i na univerzitetima u Republici Srpskoj.
NN: Za kraj, recite nam na čemu trenutno radite?
VITEZOVIĆ: Pišem svakog dana. Moj moto je onaj naslov od Jurija Oleše: "Ni dana bez retka." Šta će biti završeno kao celina, vredno objavljivanja, pokazaće se. Moje verovanje, kad negde zapne, jeste ono Vukovo: "Ne da se, ali će se dati!" Dok se ne da, ostaje samo moja briga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.