Nikola Paripović (1988), pjesnik i autor poetskih knjiga "Pod drevnim dubom" (2007) i "Vedrine" (2013), ovih dana u izdanju "Art printa" iz Banjaluke objavio je knjigu proznih fragmenata pod nazivom "Zapisi".
Knjiga će sutra s početkom u 19 časova biti predstavljena u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske u Banjaluci, a osim Paripovića, o djelu će govoriti Duško Pevulja, dok će program voditi Ognjen Kočić.
"Bog je liričar, đavo je logičar", "Ljubav nema strukture. Mržnja je uvijek višelojna", "Misli o beskraju, poludjećeš. Pjevaj o njemu, čućeš ga", "Stih je ili zanos ili poza. Siromašni smo zanosima, a prebogati pozama", samo su neke od crtica iz "Zapisa", a nešto više o ovom djelu za "Nezavisne" je govorio Nikola Paripović.
NN: Zašto proza u fragmentu?
PARIPOVIĆ: Zato što je po mom mišljenju fragmentarna proza literarna forma par-ekselans. Na neki način korijeni fragmentarne proze sežu još u vrijeme Starog zavjeta. Uzmimo za primjer Knjigu propovjednikovu. Ona je sastavljena od promišljanja čovjekovih o Bogu, prirodi i drugim ljudima i ti prozni fragmenti su uklopljeni u oblik jedne knjige. Autor Knjige propovjednikove prelazi s jedne teme na drugu i uklapa na neki način svoja promišljanja, uslovno rečeno fragmente u jednu cjelinu. Ako krenemo dalje i preskočimo nekih dvije hiljade godina, dolazimo do francuskog 17. vijeka, koji je ostvario najveća dostignuća u fragmentarnoj formi. Tu prije svega mislim na Bleza Paskala i njegove misli, koje nisu bile predviđene da ostanu u fragmentu, ali su sticajem okolnosti ostale i kao takve objavljene. Da je Paskal dovršio svoju "Apologiju hrišćanske vjere" kako je namjeravao, vjerovatno ta knjiga kao sistematična cjelina ne bi imala toliko literarne vrijednosti kao njegove misli u dijelovima. Takođe, u 20. vijeku ova forma je jako puno upotrebljavana. Uzmimo samo Emila Siorana i druge mislioce, a onda dolazimo i do srpske književnosti i kraja 20. vijeka, gdje je najviše u ovoj formi dao Nebojša Vasović svojom knjigom "Dnevnik". Od svih navedenih, ja sam učio kako pisati prozu u fragmentu, učio sam se stilu i svemu ostalom.
NN: Da li sve to nabrojano liči na današnju takozvanu Twitter književnost?
PARIPOVIĆ: Društvene mreže su velika tema i ja sam to definisao kao krajnji ishod Francuske buržoaske revolucije. Pokazatelj demokratije, njene besmislenosti i destruktivnosti.
NN: Zašto tako mislite?
PARIPOVIĆ: Iz prostog razloga što svako ima pravo da kaže svoje mišljenje, a da ono bude podjednako zastupljeno u javnom prostoru. Ja nisam protiv toga da bilo ko iskazuje svoje mišljenje, ako to mišljenje ne dovodi do poziva na ubistvo ili na nasilje. Internet nema hijerarhiju. Hijerarhija je u Evropi uništena, a početak uništenja je bila upravo Francuska buržoaska revolucija.
NN: Vratimo se na samu formu knjige. Po čemu se ona razlikuje od poezije, po kojoj Vas je dosad čitalačka publika poznavala?
PARIPOVIĆ: Razlike su, prije svega, na formalnom planu. Recimo, poeziju pišem od desete godine, pjesme koje su unesene u moje knjige sežu u vrijeme kada sam imao 17 godina. I poeziju u posljednje vrijeme rijetko pišem, ne zbog neke krize pjevanja, nego prosto zato što pisanje, iako jeste rad, ne može da ide racionalnim tokom. Kada napišem jednu pjesmu ja nju dovršavam po nekoliko mjeseci, nekad i po nekoliko godina. Što se tiče proznih fragmenata, ja sam još od srednje škole vodio neke dnevnike i slične zabilješke i onda sam vidio da je jedini način da se prevlada taj solipsizam dnevničke forme u proznim fragmentima. Prozni fragmenti ne obavezuju na sistematičnost, a istovremeno pružaju mogućnost da se govori o različitim temama i da se ta sagledavanja svijeta lančaju u neke tematske cjeline, kako sam se ja trudio da to uradim u "Zapisima".
NN: U maniru pisaca starijih generacija, svaku riječ koju ste objavili odmjerili ste više puta. Imate li neku poruku za kolege koje isuviše lako objavljuju?
PARIPOVIĆ: Nemam ja nikakav savjet za kolege pisce. Prosto, bilo bi prepotentno da ja preuzimam neku mentorsku, čak i savjetodavnu ulogu bilo kome. Onaj koji želi nekakav savjet potražiće ga od nekog starijeg, kao što ja još tražim od starijih kolega. Pomenuću ovdje što se tiče poezija Branka Brđanina, koji je spasao moju drugu knjigu da je ne objavim u jednom nakaradnom stanju, a u vezi s ovim proznim fragmentima sam se posavjetovao sa dosta ljudi. Dakle, neka svako sebi traži mentore, a ne učenike.
NN: Nakon tri objavljene knjige i pet godina nakon diplomiranja na Odsjeku za srpski jezik i književnost s prilično visokim prosjekom i dalje nemate posao. Zašto je to tako?
PARIPOVIĆ: Svaki pojedinačni ljudski život možemo posmatrati iz perspektive određenog tragizma. Kod nekoga je taj tragizam hronična ili akutna bolest. Kod drugoga su loši međuljudski odnosi unutar porodice i taj tragizam se privremeno može ogledati i kao nemanje posla. Dakle, smatram da je to privremeno stanje i da ću ja, božjom voljom, taj posao dobiti, tako da nisam gnjevan na bilo koga, nego se prosto nadam da će neko prepoznati da mogu doprinijeti ovdašnjoj kulturi i društvenoj zajednici.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.