BANJALUKA - Na 51. "Kočićevom zboru", koji je protekao u obilježavanju jednog vijeka od smrti Petra Kočića, nažalost i na tako veliku godišnjicu, malobrojna publika zainteresovana za književna dešavanja na ovoj manifestaciji slabo je šta novo imala da vidi.
Gore rečeno, prije svega, odnosi se na uvijek iste književne večeri, sa uvijek istim ljudima na čelu. Zašto red patriotske poezije prilikom otvaranja zborovanja u parku "Petar Kočić" više nikoga ne zanima? Zašto na prste jedne ruke možemo nabrojati prisutne u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske tokom okruglih stolova koji se bave književnošću kao naukom? Zašto laureati Kočićeve nagrade, među kojima ima i književnih bardova, pored šačice prisutnih u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor svoja djela čitaju isključivo jedni drugima? Odgovor na ova pitanja pokušaćemo pronaći analizirajući dva skupa sa 51. "Kočićevog zbora" koja su održana ovog vikenda. U petak uveče, ispod slike Petra Kočića našli su se dosadašnji laureati nagrade koja nose njegovo ime. Za slabo interesovanje publike za književna djela pisaca iz Banjaluke i Krajine nikako ne možemo "okriviti" višestruko potvrđen kvalitet tih djela. Stoga, prizvaćemo prvo što po dolasku na književno veče upada u oči. Već pomenuta fotografija Kočića, koji je prije jednog vijeka preminuo u svojoj trideset i devetoj godini, otkriva markantnu ličnost crnih brkova i crne kose, koja je počela da se povlači. Prosjek godina književnika koji su uglavnom svoju poeziju govorili njemu u časti bio je 73,3. Dakle, svaki od njih ima skoro duplo više godina nego što je Petar Kočić imao kada je preminuo. Govoreći ovo, opet naglašavamo, nikako ne želimo potcijeniti poeziju i prozu učesnika večeri: Zorana Kostića, Milenka Stojičića, Sretena Vujkovića, Miljka Šindića, Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, Ranka Preradovića i Slobodana Jankovića. Mnogi od njih su zadužili ovdašnju književnost, bez njih u godinama i decenijama iza nas ne bi čak ni bilo "Kočićevog zbora", no njihovo dugogodišnje učešće na ovakvim manifestacijama, bez pokušaja davanja šanse mlađim generacijama književnika, očigledno, izazvalo je zasićenje na javnoj književnoj sceni u Banjaluci. Dežavi efekat, po pravilu na "Kočićevom zboru", prekida svečana akademija posvećena velikanu sa Zmijanja. Ovaj put, umjesto u koncertnoj sali Banskog dvora, akademija je održana u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
Akademija je, kako je tamo rečeno u subotu uveče, posvećena gorostasu Kočiću i njegovom stogodišnjem životu poslije smrti, a naziv "Gorostas Kočić" dobila je po dramskom performansu, reditelja Aleksandra Pejakovića. Pored performansa, publika je imala priliku i da čuje pjesme: Tanje Kragujević, Ileane Ursu, Milana Nenadića, Gorana Simića i Nikole Vujičića. Prosjek godina ovaj put nismo računali, jer on nije ni bitan kada pjesnici nakon dugogodišnje pauze u nastupu na tom mjestu, prenesu svježinu na publiku. No, centralni i najbitniji dio akademije jesu održani govori koji i ovaj put nisu mogli da prođu bez politizacije.
"Oni koji nas ne vole, ne mogu tražiti od visokih i drugih predstavnika međunarodnu zabranu književnog referenduma o samostalnosti republike Zmijanje književnosti. Riječ referendum tumačimo u književnom ključu. Kočićevi junaci izlaze u polje književnosti na referendum o slobodi i pravdi, o danu republike Zmijanje književnosti. Iza kotla i kace vremena hvatamo jadac istorije. U rađanje Republike Srpske utkana je i republika Zmijanje književnosti, ta Kočićeva probuđena i pobunjena državica u kojoj buntovna misao rastjeruje mrak političkog i drugog ugnjetavanja: neslobode i nepravde", kazao je Vitomir Popović, potpredsjednik Organizacionog odbora "Kočićevog zbora" i predsjednik Zavičajnog društva "Zmijanje" te dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci. U isto vrijeme, dok je na "Kočićevom zboru" Petar Kočić neprestano vezivan za predstojeći referendum u Republici Srpskoj, u Zagrebu o našem piscu pisao je i književnik Miljenko Jergović.
"U nedoba se i na krivi način bavio politikom. Ali koja doba u nas za politiku nisu bila nedoba i koji bi to bio pravi način za pisca da se bavi politikom. Ubio je Kočića njegov silni talent, ubila ga je ravnodušnost njegovih suplemenika prema tom i svakom drugom talentu za ljepotu", zapisao je Jergović, naslutivši ili ne, da o talentu za ljepotu, odnosno o književnosti, na akademiji "Gorostas Kočić" vjerovatno ne bi ni bilo riječi bez drugog govornika - Mila Lompara, predsjednika Zadužbine "Miloš Crnjanski". Lompar je u nadahnutom govoru skrenuo pažnju na to da se Kočić pojavio u onom trenutku kada je srpska književnost izlazila na veliku svjetsku scenu. On je, govoreći o Petru Kočiću kao o piscu, nacionalnom radniku i čovjeku, rekao da je najmanje neizvjesnosti o Kočiću kao piscu, nazvavši ga pretečom Ive Andrića i Branka Ćopića.
Na stotu godišnjicu Kočićeve smrti, ponovo do očiju, odnosno do ušiju publike doprlo je i to da sa Odsjeka za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjaluci, bar na manifestaciji 51. "Kočićev zbor", niko nije rekao ni riječ. I dok su pričali dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci i predsjednik Zadužbine "Miloš Crnjanski", Nikola Vukolić, direktor Zadužbine "Petar Kočić" Banjaluka - Beograd, sve što je uradio za Kočića u godini njegove godišnjice jeste svečano otvaranje Kočićeve knjižare. To je jedan od onih štandova za prodaju knjiga kakvi se bar tri stotine dana u godini viđaju u Gospodskoj ulici. Istoj onoj ulici u kojoj je po legendi pisac Đuro Damjanović, kao dobitnik Kočićeve nagrade, na sitne dijelove cijepao novac, jer je novčana nagrada za najboljeg bika na zboru bila veća od nagrade za najboljeg pisca.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.