Zdravo, dragi, neznani vršnjače,
Pišem ti jer želim da vjerujem da postoji neko ko će me razumjeti. Znaš, osjećam se prilično usamljeno i nikako da nađem sagovornika. Ne boj se, nisam ja neka prepotentna, prepametna tinejdžerka, samo nikako da lijepo popričam sa nekim o svojoj preokupaciji – kulturi. Nije da nisam pokušavala, jesam zaista - i sa odraslima i sa vršnjacima, ali avaj, bolje reći uh, pokušaji su neslavno završili. Odrasli suviše teoretišu, definišu i pametuju, klinci prezrivo odvrate Ne smaraj! i nastave da kljuckaju po svojim telefonima. Da li sam ja neka endemična vrsta, Pančićeva omorika, čovječija ribica, tako nešto? Tebe molim da me ne proglašavaš uvrnutom čim do tebe stignu ove riječi, već da istraješ i dočitaš ih do kraja.
Pa šta je to za mene kultura?
Ne želim ti ponavljati učene definicije, niti govoriti o latinskom porijeklu njenog imena. Izvini, Vikipedijo, izvinite, udžbenici, kulturolozi, antropolozi... Cijenim vas, ali dozvolite da neznancu iznesem svoje lično doživljavanje, usklađeno sa mojih petnaest godina. To je jedna od riječi kojom su nam uši ponekad prezasićene, a usta puna, i to u najrazličitijim kontekstima. Ali da li je njeno stvarno prisustvo direktno proporcionalno upotrebi riječi? Ima li je zaista oko mene, makar u tragovima? I u kakvim se sve obličjima može pojaviti?
Jasno mi je da se mnoge riječi koriste na različite načine, moja profesorica srpskog kaže da je njihovo značenje u poeziji kao lukovica (skineš li jedan sloj, otkrivaš neki drugi i još mnogo njih), da pjesnici umiju da natjeraju riječi da zaplešu i zabruje u svodu. I to umijeće je kultura, ali sama ta riječ, iako semantički tako bogata, nije metafora u lirici i za njeno šareno značenjsko ruho treba da važe drugačija objašnjenja.
Prvo, ona nema svoje godine, sve godine čovjekove su njene. Od Ranjenog bizona do Gernike, od Gilgameša do orvelovske vizije... Drugo, ona je splav u nabujalim vodama i obala. Svjetiljka visoko podignuta u tami. Dakle, ona je pratilja i spasilac, gutač svega što je stihijsko, agresivno, rušilačko, neplemenito, sirovo, nehumano...
Čvrsto je povezana sa stvaranjem, i to u veoma širokom smislu riječi. Stvoriti umjetničko djelo, naučnu teoriju, skladne građevine, elegantne mostove, ljupke parkove – to je kultura. Ona je i stvaranje dobrih odnosa, uspješne komunikacije, prijatnog mjesta za život, zaštitničkog i zdravog odnosa prema prirodi... Ona je njegovanje tradicije, izvornosti, ljubav prema sopstvenom rodu i jeziku, poznavanje svoje prošlosti... Ali ona je i poznavanje i priznavanje drugih i drugačijih; na primjer, stranih jezika, običaja, pogleda na svijet... Ne podnosi mržnju, isključivost i aroganciju. Kultura je obrazivanje. I Pupin, i Tesla, i Andrić i Crnjanski... Ona je i sport i navijanje, ali nikako ostrašćeno urlanje na stadionima.
Objediniteljka kultura spaja moj rod, ma kako rasijan po svijetu bio, ma kakve granice sjekle njegovo tkivo. Tako ona postaje naš jug, sjever, istok i zapad; naše juče, danas i sutra. Nikakve međe ne mogu nauditi našoj zajedničkoj pjesmi. Vjeri, kulturi, jeziku i običajima ne možemo postaviti administrativne granice. Ona crvena linija na karti se briše pred ovim imenicama.
A sve pojedinačne kulture čine veliko Sazvučje Kulture Čovjeka.
Dragocjeni neznanče, moram da priznam da mi se čini da me sve više okružuje ono što je suprotno sadržaju mog pisma: nepismenost, neobrazovanost, netrpeljivost prema različitostima, neukus... Jednostavno riječca ne lijepi se ispred svega što je plemenito, lijepo i dobro... Imaš li ti takav utisak – dok si na času, na ulici, u prodavnici; dok čitaš polupismene komentare „pametnjakovića“ na fejsu i drugim društvenim mrežama? Obuzme li te takva strepnja u gotovo praznoj pozorišnoj sali ili na koncertu? Spopadne li te strah od pomenutog urlanja na stadionu? Zacrveniš li se kad shvatiš da je danas sramota pročitati koju knjigu više od obavezne lektire? A ponekad je i to sramno. Može li jedna mala tinejdžerka pokrenuti neke promjene? Poput krugova oko kamenčića bačenog u vodu.
Dragi, neznani vršnjače, ako si dočitao moje riječi, ako me ne doživljavaš kao uvrnutu, endemičnu vrstu, razmisli da li ima smisla ovo što pišem. Razmišljaš li možda i sam o sličnim stvarima? Misliš li da je stihija suviše nabujala? Hoće li nas spasiti naš splav, naša Nojeva barka? Ako te dotakne moje pismo, pronađi me nekako, na primjer, objavi svoj stav i odgovor na društvenim mrežama. One ne moraju da služe samo radi detaljnog informisanja javnosti o tome šta smo doručkovali, gdje smo se čekirali, kako je sladak naš kućni ljubimac, kako se na selfiju vide sati i sati provedeni u teretani... Učinimo da društvene mreže rade za nas. Pomozimo i na taj način i na sve druge načine, koje ćemo zajedno smisliti, kulturi da preživi i iscijeli nas.
„Ja čekam.“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
