Književnost

Savo Škobić: Više uspomena iz mladosti za manje dosadnu starost

Savo Škobić: Više uspomena iz mladosti za manje dosadnu starost
Foto: N.N. | Savo Škobić: Više uspomena iz mladosti za manje dosadnu starost

Za moj rad sa djecom najveću motivaciju mi je dala činjenica da nema ništa tužnije od dječjeg plača i ništa ljepše od dječjeg smijeha. Pa ako i bude suza - neka to budu samo suze radosnice!

Ovo je moto Save Škobića, književnika iz Višegrada, koji je većinu svog ogromnog opusa posvetio djeci. Ipak, Škobića smo kontaktirali povodom njegove dvije knjige pjesama za odrasle, koje su skoro predstavljene pred višegradskom publikom, a riječ je o ostvarenjima "Soneti kao kapi duše" i "Višegradski nokturno". U telefonskom razgovoru sa Savinim bratom saznali smo da ovaj književnik zbog zdravstvenih problema nije prisustvovao promociji, ali je istu pratio u direktnom prenosu preko društvene mreže Facebook. Takođe, Savin brat nam je otkrio da je nakon operacije zbog opake bolesti književnik prije nepune tri godine izgubio moć govora. Pjesnik vedrog duha, međutim, ne bi bio to što jeste da nije rado pristao na razgovor za novine, ali pisanim putem. Više o njegovom djelu, radu s djecom i shvatanju književnosti saznajte u intervjuu koji je dao "Nezavisnim".

NN: Koliko Vam pored zdravstvenih problema koje imate znači podrška prijatelja i sugrađana kakva je viđena na promociji Vaših knjiga?

ŠKOBIĆ: Mala je i nedorečena riječ fenomenalno. Tako je bilo na promociji - puna sala drage višegradske publike, koja me podržava od samog dolaska u ovaj grad u koji su me vjetrovi rata donijeli iz mog Novog Travnika prije 22 godine. Najbolje je to opisala gospođa Minela Zarić, jedna zahvalna majka: "Sve u svemu, divno emotivno veče. Ne pamtim da je nekad ranije bilo kakva prezentacija ispraćena sa toliko interesovanja i u ovako divnoj, emotivnoj i opuštenoj atmosferi. Hvala Vam, čika Savo, što ste nama roditeljima pomogli da naučimo djecu pravim vrijednostima. Nikad neću zaboraviti koliko su bili srećni u danima kada ste organizovali sve one divne sekcije za njih. Mnogo nam je to značilo. Nikad Vam se nećemo dovoljno odužiti."

NN: Na promociji knjige rečeno je da je Vaša lirika i jedna vrsta dnevnika. Koliko po Vama pjesnik u svojoj poeziji uopšte može pobjeći od samoga sebe i da li po pravilu, htio to ili ne, pjesnik uvijek pjeva o sebi?

ŠKOBIĆ: Ne znam za druge, ali (sem naručenih pjesama) skoro sve su autobiografske. U 70 godina života nakupi se puno toga što se pažljivo složi u duši, pa se povremeno uspomena po uspomena pretvaraju u pjesmu. Naravno, da ne bi bio klasičan dokumentarac, koristeći, što bi stari Latini rekli litentia poetica, dopusti mašti da se umiješa.

NN: Preko Dramskog studija u Višegradu vaspitali ste mnoge generacije. Na šta ste najviše ponosni u svom dramskom stvaralaštvu?

ŠKOBIĆ: Generalno, ponosan sam na sve: na male i velike glumce, na radne kolege i na vjernu publiku. U 15 godina i sedam mjeseci rada u višegradskom Domu kulture na scenu sam postavio 50 predstava, od toga 22 moja dramska teksta, 144 predstave u Višegradu i 51 gostujuća, zatim 10 dramskih festivala, devet festivalskih nagrada, 162 glumca (bez statista) je iznijelo 469 uloga. Malo li je? Pored toga me srećnim čine i vijesti da su se moje dvije vrsne glumice, profesorica Dijana Inđić odmah nakon završetka studija i studentkinja Jelena Sarić odnedavno i same počele s mnogo uspjeha baviti pozorišnom režijom. Druga stvar na šta sam ponosan je to što se mnogi moji dramski tekstovi igraju širom bivše nam domovine (jedino iz Slovenije nemam podatke). Po mojoj evidenciji, do sada su igrane 124 premijere. Neke od njih sam gledao uživo kada su gostovale u Višegradu, druge na YT, a desetak sam ih dobio na DVD-u.

NN: Koja je, po Vama, razlika u radu na dramskom u odnosu na lirski tekst?

ŠKOBIĆ: Gledajući globalno velike razlike nema, sem u formi pisanja. I jedno i drugo pisanije imaju isti cilj - da čitalac ili gledalac uživa, da im direktno ili indirektno prenesem određene pouku i poruku. Takođe, dok pišem tekst neke komedije za djecu na primjer, a isto to radim i prilikom režije predstave, glumcu u didaskalijama kažem šta i kako da urade, ali im istovremeno kažem i zašto da to tako izgovore ili urade. Na skrovit način ja im dajem uputstva da jednoga dana i sami režiraju predstave. Isto tako i kroz moju poeziju čitaoci nauče nenametljivo puno toga a da ne moraju pitati.

NN: Ako se ne varam do sada ste objavili 13 knjiga, a pošto znamo da knjige u većini slučajeva nisu profitabilna roba (ako ih uopšte možemo nazvati robom), te da pjesnici i pisci nemaju pomoć države niti lokalne zajednice, kako ste uspijevali pronaći finansijere?

ŠKOBIĆ: Objavio sam 12 knjiga: tri zbirke pozorišnih predstava za djecu, jednu zbirku komedija za odrasle, dva romana (po jedan za djecu i za odrasle), dvije zbirke pjesama za djecu i četiri zbirke od po sto pjesama ljubavi. Imam još pet knjiga za objaviti, ako stignem... Za prve tri knjige za djecu je po mom ponuđenom projektu australijska ambasada donirala potrebna sredstva. Za četvrtu knjigu, zbirku komedija za odrasle, potreban novac su sakupili i knjigu objavili moji prijatelji koji i dalje žive u gradu našeg djetinjstva i mladosti, našem Novom Travniku. Sredstva za ostalih osam knjiga sam sakupio uz pomoć mojih Novotravničana rasutih po cijelom svijetu, novih prijatelja stečenih uz pomoć Facebooka i raznih susreta na polju kulture, te otkupom u pretprodaji ili prodaji već objavljenih knjiga. Tu su, naravno, i opština Višegrad, neka preduzeća, ustanove i ovdašnje škole.

NN: Pisali ste o boemiji, o ljubavi, nostalgiji, starosti, a davne 1972. je i veliki Miki Jevremović pjevao Vaše stihove. Koje vrijeme pamtite kao najljepše i da li je ijedno vrijeme dobro za pjesnika?

ŠKOBIĆ: Miki mi je jedne prilike rekao da poeziju ne može pisati neko kome je sve potaman. Do prvih ljubavi i zaljubljivanja pišu se pjesmice, u momkovanju se piše uglavnom ljubavna, nedorečena poezija, puna čežnje i snova, malo kasnije se piše o nikada dovoljno opjevanoj ljubavi i želji pjesnika da promijeni svijet, da bi se pod stare dane pisala uglavnom nostalgična poezija. Pjesnici se najradije u snovima i svojim rimama vraćaju u svoje djetinjstvo i ranu mladost, gdje im je i najljepše bilo.

NN: Šta biste poručili mladima koji eventualno žele da pođu Vašim putem?

ŠKOBIĆ: Ne žurite kroz život. Živite svoju mladost punim plućima i sve što vam se lijepo dogodi ili samo svidi, zapisujte u bilo kojoj formi, kako vam ne bi zbrisalo iz pamćenja i ništa od zapisanog nemojte bacati. Jednoga dana vi ćete to već negdje malo dotjerati i smjestiti, u neku pjesmu, priču, roman ili neki dramski tekst, a kada osjetite miris vaše prve objavljene knjige više nećete ni moći ni htjeti da prestanete pisati. I zapamtite, što više lijepih uspomena sakupite u mladosti, starost će vam manje dosadna da bude.

"Neće sve što sam ja umrijeti!"

(po kovanici Đorđa Vajferta)

  • A kad nakon mene i godine minu
  • pa te nešto lijepo na mene podsjeti,
  • znam da ti ćeš tada spoznati istinu
  • da ipak neće sve što sam ja umrijeti.
  • Ja pretvoriću se u milion slova
  • u misli u boje svuda će me biti,
  • kao paučina ispod starog krova
  • u smijehu djeteta, sa kišom ću liti.
  • Biću raskrsnica snova nam i jave
  • mjesečina snena ili magle plave,
  • mene biće svuda ko me bude htio.
  • Samo će poneko u toj ludoj sreći
  • slušati pažljivo šta ću tada reći:
  • "Evo, sada jesam, a nekad sam bio!"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije