BANJALUKA - Guslara sretoh, bio je slijep. Al' reče: "Sinko, život je lijep!" Zbunih se malko: "Zar zbilja lijep?" "Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!"
Ovim stihovima Gustava Krkleca može da se opiše život i sudbina Srete Vučkovića iz Bijakovca, sela kraj Kozarske Dubice, samo što on nije guslar, nego pripovjedač, koji je potpuno slijep, a koji je u izdanju "Nezavisnih novina" ovih dana objavio zbirku pripovijedaka "Pomračenje Sunca".
To je nakon nagrađivanog romana "Ploska" njegova druga knjiga, a njena prva promocija biće danas održana u Kulturnom centru Kozarske Dubice, poslije čega će uslijediti i promocije u široj regiji.
Sreto Vučković je nastavnik srpskog jezika u penziji, a čulo vida ga je u potpunosti napustilo 2003. godine. Izgubivši na jednoj, dobio je na drugoj strani. Da nije bilo sljepila, kako je kazao u razgovoru za "Nezavisne", nikada ne bi počeo pisati.
Njegov roman o porodičnoj ploski koja je izgubljena 1942, a pronađena 1971. godine, nagrađen je prije tri godine specijalnom nagradom na književnom konkursu Saveza slijepih Srbije. Zajedno sa romanom na istom konkursu nagrađena je i priča "Pomračenje Sunca", po kojoj će i nazvati potonju drugu knjigu, te priča "Pijanstvo", da bi za priču "U bolnici" Savez slijepih Srbije piscu dodijelio drugu nagradu lani.
"Moja druga knjiga nikada ne bi nastala da nije rasprodata prva i da nisam dobio te nagrade. Sada se spremam da pišem i treću", kazao je Vučković pojašnjavajući koje su njegove životne devize.
"Ako si mi prijatelj, ne daj mi ribu za ručak" i "u svakom zlu ima nešto dobro", kineske su poslovice kojima se trenutno vodi na životnom putu.
"Kada sam saznao da bolujem, išao sam na liječenje na institut u Moskvi, pa sam bio na grobu Jesenjina, Puškina, Ljermontova, Dostojevskog... i svaki taj grob sam polako obišao i o svakom, ako nešto nisam znao, raspitao se", priča Vučković.
Ipak, nabrojani velikani ruske književnosti nisu njegovi glavni uzori, i ono što je Sreto Vučković pokušao da postigne u drugoj knjizi isključivo je na tragu Branka Ćopića.
"Knjiga koja me je najviše inspirisala u životu jeste 'Bašta sljezove boje', a da li sam ja postigao bar jedan posto od onoga što je Branko ostvario u 'Bašti sljezove boje', to je već druga priča. Uglavnom, način i odnos koji je on imao prema svom zavičaju pokušao sam i ja da imam prema svom, ali ne da oponašam, nego da pišem svojim stilom", jasan je Vučković, čiju je prozu profesorica Gordana Latinović nazvala "zaustavljenim vremenom".
Njemu je, kako konstatuje Latinovićeva, pošlo za rukom da zaustavi vrijeme jer mu oko nije odvlačilo pažnju na često varljivu vizuelnu i lažnu senzaciju.
Kada je totalno oslijepio, priča Vučković, dobio je novac od Kabineta predsjednika Republike Srpske i tim sredstvima kupio računar sa govornim softverom. Međutim, nikad ga nije naučio da koristi.
"Primijetio sam da brkam i da onaj ko bi te tekstove ispravljao ne bi mogao ništa napraviti. Odustao sam od svega i umjesto na tehnologiju oslonio se na ljude", kaže Sreto, zahvalivši Sanji Kolar, Dijani Goga, Mariji Burazor i Borisu Barišiću, pomoću kojih je "Pomračenje Sunca" ugledalo svjetlo dana.
Druga Vučkovićeva knjiga, kako nam otkriva ovaj duhom vedri pisac, jeste priča o nekim, sa distance gledano, davnim običajima njegovog zavičaja koji su postojali prije dolaska radija, televizije i interneta.
"Priča 'Pomračenje Sunca' na osnovu koje je i nazvana knjiga jeste stvarni događaj iz 1960. godine koji su u mom kraju zvali i smakom svijeta. Siže priče je da je mene kasnije u životu sljepilo snašlo jer sam gledao pomračenje bez ikakve zaštite", ispovijedio se Vučković, dodajući da je pored svoje usput pomenute "dnevne more" u knjizi uglavnom nastojao da što vjernije dočara svoje selo i djetinjstvo kojih više nema, a koje nije želio da prepusti zaboravu.
Promocije knjige u avgustu
19. Kostajnica
21. Trnopolje
22. Banjaluka
23. Knežica
24. Novi Grad
25. Derventa
26. Prnjavor
27. "Kočićev zbor"
28. Doboj i Teslić
29. Gradiška
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.