Književnost

Treće mjesto na konkursu Generalnog konzulata Srbije u Banjaluci: Mirjana Samac

Treće mjesto na konkursu Generalnog konzulata Srbije u Banjaluci: Mirjana Samac
Foto: N.N. | Treće mjesto: Mirjana Samac
N.N.

Kulturan, a nekulturan? Kultura ponašanja, fizička kultura, likovna kultura, književna kultura, jezička kultura, etička kultura, kultura grada, sela, kultura tela, stare istočne kulture, antička kultura, savremena kultura, kultura identiteta, srpska kultura, opšta kultura i mnoge druge. Mnogo je ukrasnih pridjeva uz riječ kultura što, vjerovatno, govori da je kultura ukras pojedinca, naroda, svijeta, ali i kompleksan pojam.


Ovaj tekst je nagrađen trećom nagradom na konkursu za izbor najboljih literarnih radova učenika srednjih škola na temu "Šta za mene znači kultura", koji je organizovan povodom predstojećeg obilježavanja Dana državnosti Republike Srbije. 


Reklo bi se da je nemoguće promašiti temu. A ja se plašim da će mi mojih samo šesnaest godina, moje neiskustvo, nedovoljno obrazovanje, življenje u malom mjestu, biti prepreka da izrazim ono što je za mene kultura i da to neće biti konkurentno među literarnim radovima onih koji žive drugačije i potpunije u velikim gradovima. Plašim se da će me ono što je za mene kultura učiniti „nekulturnom“. Pokušavam prevladati strah i pišem, svjesna odgovornosti pred ovako značajnom temom, da je kultura, i pored svoje standardne mjerljivosti, ipak otvorena za kreativna shvatanja sebe. Pa ako ovaj rad bude manje od očekivanog, neka bude izraz mog kreativnog shvatanja kulture.

Roditelji su me najprije učili kulturi- u odnosu prema drugima, bližnjim, starijim, mlađim, prema sebi, školi, prirodi... To je podrazumijevalo odnos poštovanja, razumijevanja, ljubavi, podrazumijevalo lijep pozdrav, osmjeh, lijepe riječi, napisanu zadaću... Poštujući učenje roditelja i nagrađivana s druge strane pohvalom, poljupcem, zagrljajem, zahvalnošću, ocjenom, osjećala sam se lijepo i srećno. Dakle, kultura je za mene, najprije, bila izvor ljepote i sreće. Dalje je moje shvatanje kulture nadograđivano  obrazovanjem. To su činili profesori a snažan je uticaj medija. Ono roditeljsko, primarno, u školi je postajalo složenije. Kroz razre predmete, više ili manje, upoznavala sam se sa raznim vrstama kulture. Izdvojila bih, ipak, saznanja o kulturi na časovima srpskog jezika. To su: kultura usmenog i pismenog izražavanja, kultura čitanja, kultura nacionalnog identiteta, kultura univerzalnih vrijednosti, kultura duše, srpska kultura, kultura obrazovanja, samoobrazovanja... Insistira se na vrlinama, lijepim riječima, poučava na primjerima iz književnih djela. Srpski jezik je nacionalni predmet i kao takav sprecifičan, ali kompletan najviše zahvaljujući profesorici. Moja profesorica je moja inspiracija, za pisanje, za učenje kulture i za sve ostalo.Kad bi takvih ljudi bilo više.

Televizija je vodeći medij, pored Interneta, među mladima i veoma uticajna. Ona često negira i temelje i nadogradnju onoga što je za mene kultura. Promoviše „nekulturu“ (kič,šund) i nekulturne po svim definicijama kulture. I zato zbunjuje stavljajući me u hamletovsku dilemu- biti ili ne biti kulturan, a posljedice - potonuti ili plivati u životu. Ne sviđa mi se mnogo toga na televiziji, naročito političari, koji najčešće nemaju kulture, ni govorne, ni političke, ni etičke, ni opšte... i tako vrijeđaju  kulturu običnog čovjeka. A ipak takvi kreiraju sve, i kulturu, sve od upitnog rađanja, preko neizvjesnog opstanka, do izvjesnog neostanka Srba na našim prostorima. A to je najvitalniji nacionalni interes.

Voljela bih ići u pozorište, da nam radi biskop, da posjećujem muzeje, izložbe, kulturne manifestacije raznih vrsta. Ostaje mi kultura pisanja, čitanja, obrazovanja. Da li je to dovoljno da ispuni moje potrebe za kulturom? Kažu da kultura siromaštva, u kojem većina živi, ne smije uzrokovati siromaštvo kulture. Ne bi trebalo, ali uzrokuje. Ali zašto su bogati nekulturni? Matija Bećković je rekao da je Sv. Sava „izvadio prvu ličnu kartu srpskom narodu“ i da od tada zamo ko smo, šta smo i kuda idemo. Jesmo li mi sačuvali svoju prvu ličnu kartu i ostali na svetosavskom putu? Djed unuka više puta u Kočićevoj pripovijeci „Kroz mećavu“ pita: „Ideš li rode?“ i u tutnjavi i huci zimske oluje je izgubio i unuka i kravu. Stefan Nemanja u „Zavještanju jezika“ kaže: „A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?“

A ja? Znam da je kultura mnogo, ali sklopljenog mozaika nemam, samo mnogo kockica onoga što je za mene kultura. Još uvijek vjerujem ( možda trajno) da Aska može zavarati gladnog, olinjalog vuka, da ljubav pobjeđuje sve, kad bi je samo bilo više. Tražiću, kao i Desanka, „pomilovanje“, ne, tražiću „blagorazumevanje“, za svoj narod. Pisaću ćirilicom, misliću i govoriću srpski tako da me „celi svet razume“. Slaviću svoju krsnu slavu, krstiću se ispred časnog krsta, sa tri prsta. Okupljaću porodicu, naoružaću se ljubavlju i prijateljima. Voljeću otadžbinu koju Drina ne razdvaja i zagledaću se u majčicu Srbiju zabrinutim, možda i uplašenim, očima, zbog posljednjih događaja. Sanjaću nove mostove preko Drine jer „sva je naša nada s one strane“.

Brinem se da je moje shvatanje kulutre i njene uloge usamljeno, ili da se ovakvi ne čuju često i mnogo. Ipak ću se boriti da razvijem svoju kulturu do krajnjih granica i da prenosim na druge potrebu za kulturom. Vjerujem da bi ono, što je za mene kultura, moglo spasiti svijet i u njemu ono meni najvažnije- moj rod srpski. 

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije