Književnost

Vidovdan, neiscrpna tema u literaturi

Vidovdan, neiscrpna tema u literaturi
Vidovdan, neiscrpna tema u literaturi

Silni oklopnici, bez mane i straha, hladni ko vaš oklop i pogleda mrka, vi jurnuste tada u oblaku praha, i nastade tresak i krvava trka. Ovako je pjesnik i diplomata Milan Rakić započeo pjesmu "Na Gazimestanu".

Gazimestan, razumije se, mjesto je istorijski vezano za Kosovsku bitku iz 1389. godine. Kosovska bitka, pak, datumskom odrednicom vezana je za Vidovdan. Vidovdan po kolektivnom pamćenju pretežno je vezan za kosovski mit, a kosovski mit zajedno sa svim nabrojanim u neraskidivoj je vezi sa književnošću i poezijom. Stoga, bez želje da direktno zadire u mit i istoriju, redakcija "Nezavisnih" podsjetiće vas na neke od stihova i na to kako su Vidovdan vidjeli određeni pjesnici i pisci.

Gore navedene Rakićeve stihove čitao je jedan vojnik pred postrojenom četom u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. Za taj rat govorilo se da je "ispunio kosovski zavjet" jer je teritorija Kosmeta ponovo pripala državi Srbiji. Vojnik je čitanje završio posljednjom strofom: "I danas kad dođe do poslednjeg boja, neozaren starog oreola sjajem, ja ću dati život, otadžbino moja, znajući šta dajem i zašto ga dajem." Čuvši stihove, komandir čete pitao je: "Ko je to pisao?" Kada je dobio odgovor, vojnik Milan Rakić je po naređenju istupio iz stroja, pred kojim je salutirajući primio čestitke komandira. Danas, imamo utisak, malo je poznato da je Rakić bio dobrovoljac u Prvom balkanskom ratu, a u prilog tome najbolje govore ironični stihovi Matije Bećkovića.

"Nehigijena življenja dovela je dotle da se palimo i na tu Nedođiju. Ne znam gde je Costa Coffee, kamoli Kosovo", zapisao je akademik u pjesmi "Kada budem mlađi". Kosovo je neiscrpna tema u srpskoj literaturi, a kod većine pisaca pisana je lamentarnim tonom. Međutim, postoje slučajevi, kao što je onaj Branka Ćopića, kada se autori dotaknu i duhovitog. U pripovijeci "Oproštaj sa Kosovom" junaci Nikoletina Bursać i Jovica Jež znaju sve o istorijski važnim datumima vezanim za Kosovo, ali po dolasku tamo očekujući da uživo vide ono što su čuli u mitu, iznenadiće ih svakodnevno i obično koje su zatekli. Naspram kosovskog mita koji se u literaturi gotovo uvijek vezuje za Vidovdan, Vidovdan nije uvijek direktno vezan za Kosovo. Podsjetimo se Vidovdana 1914. i Sarajevskog atentata, teme o kojoj se naročito govori danas - sto godina poslije Prvog svjetskog rata. U vezi s tim u ponudi nam je razno štivo, od dokumentarne literature, recimo novih izdanja knjige "Sarajevo 1914" Vladimira Dedijera, preko sonetnih vijenaca Milana Nenadića o zemljaku mu Gavrilu Principu, sve do fikcije Svetislava Basare "Anđeo atentata". Tu su naravno i iznova popularni stihovi Gavrila Principa nastali u zatvoru: "Tromo se vreme vuče, i ničeg novog nema, danas sve kao juče, sutra se isto sprema. Pravo je rekao Žerajić, taj srpski soko sivi: ko hoće da živi nek mre, ko hoće da mre nek živi!"

Iako nema direktnu vezu, čak i onaj ko gotovo ništa ne zna o Sarajevskom atentatu, odnosno Vidovdanu 1914, zna da je isti i te kako povezan sa kosovskim mitom. Praznovanje Vidovdana međutim samo je ojačano kosovkim mitom, ono je svoju mitsku dimenziju imalo i ranije. Sa jedne strane imamo Svetog Vida, ranohrišćanskog mučenika postradalog za vjeru početkom 4. vijeka, kojeg slave rimokatolici, pravoslavni Srbi i Bugari, dok sa druge strane imamo kult Svetovida, paganskog boga. Naučna pretpostavka kaže da je kod slovenskih naroda Sveti Vid naslijedio Svetovida, a literatura iz predhrišćanskog perioda ili sačuvana literatura koja govori o tom periodu odnosi se isključivo na lirske narodne pjesme.

"Vojevao beli Vide, koledo! Tri godine s kleti Turci, a četiri s crni Ugri. Kada Vide s vojske dođe, sede Vide da večera, stade gromot, stade tropot", govori jedna lirska narodna pjesma zapisana u 19. vijeku. Teoretičari književnosti, zbog identifikacije Vida sa suncem, ovu koledarsku obrednu pjesmu povezuju sa bogom Svetovidom.

"Svetovid ima atribude svevidećeg i sveznajućeg božanstva, a u ovoj pjesmi Vid koji ima epitet 'bijeli', nikako slučajno - kući se vraća uveče, kada sunce zalazi sa neba", kaže teorija književnosti, a mi ne možemo da ne primijetimo da su i Vid iz lirske pjesme i Rakićevi oklopnici, i Ćopićev Nikoletina i Nenadićev Princip - iako simboli slobode - bili vojnici. Sloboda neka ide sa nama, a vojnici neka ostanu u literaturi, jer Svetovid za stare Slovene nije predstavljao samo božanstvo rata, nego i obilja, bujnosti, sreće i svjetlosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije