U vrijeme tranzicije svi smo bili optimisti. Sada su krizna vremena, zato je i muzika takva. Muzika za zabavu,. Muzika za oči.
To da su rock bendovi iz bivše Jugoslavije, čije su pjesme pjevane na jeziku koji smo tada zvali srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko–srpski, postajali poznati na području cijele zemlje nije ni neznano ni čudno. Pomenuti jezik bio je službeni i svi su ga, više ili manje, poznavali. Neobično jeste bilo da muzička skupina koja stvara na, recimo, slovenačkom jeziku, postane tako znana kao što se dogodilo s grupom Lačni Franz. Nastali su prije gotovo četiri decenije, u Mariboru, odakle je i njihov ustanovitelj i frontmen Zoran Predin, koji već četvrtinu vijeka živi u slovenačkoj prijestolnici.
Predin je ove godine u junu napunio 57 godina. Otac je petoro djece. Piše knjige i, ponosno kaže, duhovitu kolumnu za jedan od najznačajnijih slovenačkoj dnevnih listova. Kad sve sabere i oduzme, većinu svog vremena proveo je u kombijima, na cesti. Ni ne pomišlja na pauzu u svom kreativnom radu. Naprotiv. A to da ga se zahtjevna publika nije zasitila, dokazuje i činjenica da nas u toku našeg razgovora, u jednom od ljubljanskih kafića, ljubazno prekidaju fanovi, tražeći autograme.
- Čime se trenutno bavite?
- Pripremam tri koncertna programa. S Matijom Dedićem počinjem raditi na albumu »Tragovi u sjeti 2«, koji je nastavak prvog, veoma uspješnog, iz 2011. godine. Očekujem da će publici biti dostupan u martu ili aprilu. Bit će to opet obrade znanih pjesama umjetnika s područja bivše države, ali izbor je još uvijek tajna. Druga stvar je projekat sa Damirom Kukuruzovićem, gitaristom svjetske klase iz Siska, i njegovim bendom Django Group. Pripremamo se za veliki jazz festival u Sjedinjenim Državama, na kojem ćemo se predstaviti s međunarodnim programom. Prije toga idemo na kratku evropsku turneju, odnosno, u Skandinaviju, potom u Holandiju i Njemačku. Album ćemo najprije izdati na engleskom jeziku. Treći album je lani oživljena grupa Lačni Franz. Službeno smo prestali da postojimo 1997.
Izabrao sam četiri sjajna mlada glazbenika s kojima izvodimo stare pjesme, takve kakve su bile i ostale, potom stare pjesme u novim anranžmanima, i nove pjesme, na hrvatskom i slovenskom jeziku. Krajem novembra idemo u studio. Prošle godine smo imali mini turneju po Srbiji. Za momke koji su prvi put nastupali izvan Slovenije bio je to izniman doživljaj. Ove godine smo nastupali i u Bosni i Hercegovini. Inače, sa Sarajevom sam duboko povezan još osamdesetih godina i o tome sam pisao i u svojoj knjizi. I, uz to, snimam i sam, sa gitarom. Upravo sam napravio pjesmu »Život se voli našaliti s nama«. Ideja je u tome da sam svojim koncertnim programima prihvatljiv za svaki prostor i zahtjev publike. Slovenija je veoma mala. Ne želim biti u poziciji da kažem bilo kome ne. A i ako imam previše slobodnog vremena – postanem nervozan. Teoretski, da bih izdržavao svoju porodicu, moram imati barem jedan koncert sedmično.
- Zanimljivo je da ste autor mnogih hitova, kao što je Gibonnijeva pjesma »Za šaku ljubavi«, »O mladom studentu i udanoj ženi«, koju pjevate u duetu s Massimom, te pjesma grupe E.N.I. »Traži se dečko«
- Volim jezike. Srpsko-hrvatski sam naučio još kao dijete, jer je moja baka Vojvođanka. Francuski i engleski upotrebljavam bez problema. Pjesme koje snimim na hrvatskom, u Srbiji izvodim na srpskom jeziku. U Bosni još uvijek mogu govoriti taj nekadašnji srpsko-hrvatski i svi me razumiju. Još osamdesetih godina sam naučio određene specifične izraze. Tako da sam prošle godine napisao pjesmu koja se zove: »Đe s', ba, Vučko«, a nastavlja: »stara legendo, svrati, bolan, da se nađemo, otvorićemo flašu rakije, u naše zdravlje ima da se popije. Pjevat ćemo pjesme do zore na sjetnim krilima nostalgije.« No, lektore svejedno angažujem, jer sam svjestan da čovjek nikada ne zna sve.
- Željeli ste biti košarkaš. Stigli ste čak i do priprema kadetske reprezentacije.
- Da … Nažalost, nisam bio ni dovoljno visok ni dovoljno dobar. Bavljenje sportom je odlična stvar. Košarka je bila kolijevka mog društvenog života. Bio sam po cijele dane na igralištu. Kada je loptu zamijenila gitara, neko vrijeme sam bio prilično tužan. Ali, košarka sada i košarka tada se veoma razlikuju.
- Da li vam je ikada bilo žao da ste izabrali poziv kantautora?
- Ne. Nikada. Ljudi često ne razumiju da živjeti od svog rada ne znači samo ustajati ujutro, odlaziti na posao, vraćati se kući, nakon mjesec dana dobiti platu ... Kao kantautor sam sebi moraš stvarati posao. Nemaš vremena biti bolestan. Moraš razmišljati nekoliko godina unaprijed. Relativno lako je uspjeti, izazvati pažnju javnosti, postati popularan. Veoma, veoma teško je održati se, ostati na vrhu i ne izdati svoju publiku. Napravio sam puno grešaka u svojoj karijeri. Ali, i to je sastavni dio te priče. Naravno da se dogode i kreativne krize. Malo ide, malo ne ide. Ne možeš sjesti i reći sam sebi: »Sada ću napraviti hit«. Važno je imati planove. Ako ih se četvrtina ostvari, dobro je.
- Slovenačka publika je, u poređenju s preostalom balkanskom publikom, prilično uzdržana. Da li to smeta izvođaču?
- Istina. A šta se desi kada Slovenci odu na tri dana u Beograd na splavove? Tamo su dobre volje, nasmijani, puni ritma i plesa. Onda se vrate kući i ne možeš in prepoznati. Nedavno je jedan moj prijatelj to dobro definirao: »Prvo se je Slovenija otcijepila od Balkana, a nakon toga ga je otkrila u sebi«. Ja sam naviknut na taj zadržani prijem publike koja se probudi na predzadnjoj ili zadnjoj pjesmi. I zanimljivo je to da je publika, koja nije po krvnim zrncima čisto slovenska, najaktivniji dio slovenskog društva.
Čistokrvnom Slovencu je zanimljiva samo nekolicina događaja uz koje se, na svoj način, opusti. To su skijaški skokovi u Planici, koncerti narodno-zabavne muzike, kakav sportski događaj… I to je uglavnom, to. Osobno, volim nastupe s gitarom u rukama, u malim prostorima, da vidim publiku. Volim kada stvorimo atmosferu, kada steknemo osjećaj da smo vremenu i sudbini ukrali malo vremena samo za sebe. To mi je najveća nagrada.
- Mislite li da umjetnost jeste na svom mjestu u životu savremenog čovjeka, tamo gdje bi morala biti?
- Churchill je usred Drugog svjetskog rata ostajao bez novca za oružje i savjetnici su mu ponudili da ga uzmu iz proračunskog dijela za kulturu. Pitao ih je: »Čemu onda sva borba?«. I to je nešto što će i potrošačko društvo shvatiti kada bude razumjelo prazninu, uprkos prepunim ormarima i frižiderima. Muzika je ogledalo vremena. U vrijeme tranzicije svi smo bili optimisti. Sada su krizna vremena, zato je i muzika takva. Muzika za zabavu,. Muzika za oči. Evropa je u velikim problemima i možemo se samo nadati da će se naći dovoljno pametnih ljudi da ih riješi. Ključni problem u regiji je nacionalizam, još uvijek. Ekonomsko stanje je loše. Usred svog vinograda, pijemo čileansko vino.
- Slovenija se trenutno suočava sa velikom izbjegličkom krizom. Država se trudi pomoći tim ljudima, mediji su im veoma nakolonjeni i nimalo nisu ksenofobični. S druge strane, društvene mreže su prepune zastrašujućih komentara i govora mržnje. Kako je Slovenija u prošlosti reagirala na izbjeglice?
- Slovenija je u prošlosti imala sreću i nekolicinu umjerenih političara koji su uspjeli izbjeći rat sa JNA. Svejedno, dogodilo se brisanje građanja iz registara, dug štedišama NLB banke, i te dvije stvari su dvije tamne mrlje naše historije. Pod krinkom demokratije je u našu državu stigao zapadni kapital i prouzročio propast domaćih firmi. Sve više Slovenaca odlazi raditi u inostranstvo. Negdje sam čuo misao koja kaže da su nesposobni sposobni onesposobiti sposobne. I kako se protiv toga boriti? Jedini put je obrazovanje i dobar primjer. Moram priznati da nisam još definirao mišljenje da je mogućnost da se ti komentari pojavljuju - dobra ili loša. Možda i nije loše da se prebrojimo, da vidimo koliko je ljudi takvog mišljenja koji šire gnoj i smrad svojim ksenofobnim izjavama i primitivnim komentarima. A možda bi bilo bolje da nemamo informacije, da ne znamo da su među nama i takvi. Te komentare ne čitam.
Profil ljudi koji pišu takve komentare mi je jasan: najlakše je mrziti. Mržnja ne zahtijeva nikakvo obrazovanje, nikakav bonton, kulturu… To je najjednostavnije. Često se događa da se ljudi u svojoj neobrazovanosti i primitivizmu najprije uhvate mržnje koja postane njihov zajednički sadržitelj. Mnogo teže je voljeti. Biti pažljiv. Ispunjen poštovanjem. Imati široke poglede. U to, za razliku od mržnje, moraš uložiti trud. Svejedno, vjerujem da su ti samo jedna glasna manjina. I da tiha većina nije poput njih.
(N.N./ Al Jazeera)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.