Pozornica

Goran Simić: Pobunjenik ženskog srca

Goran Simić: Pobunjenik ženskog srca
Goran Simić: Pobunjenik ženskog srca
T. StuparTrifunović

Nastojim da ono lično kroz poeziju pretvorim u univerzalno. Ako ijedna pjesma natjera na suze nekog budućeg revolucionara i podstakne ga da razmisli o smislu njegove puške i zastave u ruci, moja pjesma je postigla svoj cilj, ovim riječima opisao je Goran Simić u razgovoru za "Nezavisne" svoju poetsku misiju.

Simić, autor bh. porijekla, koji već godinama živi u Torontu, objavio je preko dvadeset knjiga poezije, drama i kratke proze, uključujući i međunarodno priznatu zbirku pjesama `Sprinting from the Graveyard` (`Oxford University Press`, 1997). Knjiga `Sarajevska tuga`, originalno objavljena 1995. u Sarajevu, prevedena je i objavljena na osam jezika. Njegove pjesme uključene su u antologije svjetske poezije kao `Scanning the Century` (`Penguin`, 2002) i `Banned Poetry` (`Index`, 1997). Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada. Tvorac je libreta za prvu `Sevdah operu`, koja je ove godine premijerno izvedena u Mostaru, a potom i u drugim bh. gradovima i u Londonu. Sa Goranom Simićem razgovarali smo o poeziji, životu u Torontu, sjećanju i mogućem povratku u Sarajevo.

NN: Preko trideset godina pišete poeziju, iza Vas je mnoštvo knjiga. Kako ste postali pjesnik i šta to znači za Vas?

SIMIĆ: Ponekad mislim da je poezija odabrala mene, a ne ja poeziju. Još u osnovnoj školi, kad su druga djeca maštala da postanu slavni fudbaleri ili piloti, ja sam maštao da postanem slikar ili pisac. U vrijeme gimnazijskih dana čini se da me je više interesovala pop kultura, muzika i putovanja po svijetu i tek kad sam ulazio u svoju dvadesetu, poezija se ozbiljno uselila u mene i postala ugao kroz koji sam posmatrao i objašnjavao svijet. Tad sam već znao kojim putem idem, što je inače brinulo moje roditelje koji su priželjkivali da slijedim definisane puteve moja tri starija brata koji su već bili na putu da postanu general, profesor i metalostrugar.

Čak i kasnije, kad sam počeo bivati priznat i dobijati nagrade, moj otac nije odustao od nagovaranja da se posvetim nekom konkretnijem zanatu. Ali tad je već bilo kasno, jer sam uveliko radio na tome da svoju alternativnu dušu spojim sa tradicijom. Ja sam uvijek bio s jedne strane pobunjenik, a sa druge `muškarac sa ženskim srcem` kako me je precizno definisala neka nepoznata žena na čitanju u Engleskoj.

NN: Šta je za Vas zadatak i misija poezije?

SIMIĆ: Tek sam nedavno, praveći selekciju iz mojih knjiga za izabrane pjesme, primijetio da sam cijeli život pisao angažovane pjesme upakovane u liriku bilo da se radi o prvim knjigama, gdje sam se borio za čovjeka sa urbanom tradicijom, ili kasnije za čovjeka gurnutog u okolnosti koje nije sam birao. Jednostavno nisam pisac čiji stihovi se mogu koristiti za promociju patriotizma niti me ijedan političar može prikačiti kao značku, jer me više interesuje pojedinac u odnosu na sistem nego obratno. Trebalo mi je vremena da se naviknem na činjenicu da sam rođen u državi koja više ne postoji, da još govorim jezikom koji više ne postoji i da pri tome sačuvam sebe kao pisca. Inače, mislim da je lakše spoznati stanje, recimo istoriju turske države kroz pisanje Andrića, Hikmeta ili Pamuka nego iz svih naštimanih knjiga istorije. Meni je bliži pjesnik Breht nego ijedna studija o dolasku fašizma u Njemačku. Vjerovatno kao pjesnik imam averziju prema hladnim knjigama nakon kojih se osjećam kao da ću dobiti upalu pluća.

NN: Tvorac ste libreta za prvu `Sevdah operu` koja je premijerno izvedena u Mostaru. Kakvo je iskustvo rada na operi i da li će biti izvođena u regionu ili inostranstvu?

SIMIĆ: `Sevdah opera` je moj drugi libretto koji sam pisao za kompozitora Nigela Osbornea. To je projekat koji je rađen s ljubavlju najmanje dvije godine. Libreto sam pisao u fazama, dijelom na Brijunima, dijelom u Škotskoj i Torontu i tek nakon deset javnih izvođenja prvog dijela opere u Dorčesteru svi mi, od producenta do majstora rasvjete, postali smo svjesni da smo na pravom putu, jer sevdah je postao nešto objedinjujuće, muzički oblik koji jednostavno ne možeš ne voljeti. Producent Tina Lee je bila mudra kad je Lenku Udovički, kao režisera, Nigela Osbornea kompozitora i mene kao libretistu sastavila skupa i zaključala u stan u Edinburgu sve dok se ne dogovorimo. Rezultat je i nas iznenadio. Nakon Mostara, Banjaluke, Tuzle, Sarajeva i Zenice, opera je igrana u Londonu tri dana i bila je prihvaćena, dobili smo dobre kritike `Timesa`, `Independenta` i još nekoliko časopisa. Meni lično to prija, jer smo počeli iz Bosne izvoziti ljepotu umjesto tuge i političkog užasa. Za sljedeću godinu je planirana turneja po zemljama Balkana, s tim da su već dogovorena gostovanja u Austriji, Turskoj, Škotskoj i Engleskoj.

NN: Godinama živite u Torontu, sarađujete li sa ovdašnjim umjetnicima?

SIMIĆ: Što se udjela naših ljudi na kanadskoj literarnoj sceni tiče, čini se da smo David Albahari i ja jedini predstavnici onoga što je porijeklom sa Balkana. Na ovim ogromnim prostorima, gdje let sa jednog kraja države do drugog traje skoro kao let do Evrope, dosta se naših novinara, pisaca i umjetnika pogubilo. Ponekad me rastuži kad pogledam svoj telefonski imenik i nađem da najmanje imam unesenih telefonskih brojeva naših ljudi. Kanadska literarna scena je zahtjevna i traži strpljenje i posvećenost. Mukotrpan je taj proces ponovnog dokazivanja. Ipak, za sada se ne mogu požaliti. Jednostavno sam slijedio onu poslovicu: kad skočiš u rijeku, nemoj glumiti neplivača. Pošto sam prošle godine pokrenuo malu izdavačku kuću `Luna Publications`, namjeravam staviti akcent na našu literaturu u prevodu.

NN: Sarajevo je čest motiv u Vašoj poeziji, da li ste razmišljali o povratku u Sarajevo?

SIMIĆ: Ja sam zapravo već jednom nogom u Sarajevu, jer iz njega nikad nisam mentalno ni otišao. Moje su knjige pune Sarajeva. Ove godine sam u Sarajevu proveo skoro pet mjeseci i, osim opere, uradio sam lutkarski tekst `Legenda o Dunjaluku`, koji izvodi Studio lutkarstva, već petnaest godina Pozorište mladih izvodi moju `Bajku o Sarajevu`, krajem godine bi u `Buybooku` trebalo da se pojavi Antologija kanadske poezije, koju sam radio zadnjih godina, spremam i izabrane pjesme i knjigu kratkih priča. Čini se da sam na nevidljiv način prisutan u Sarajevu koliko sam vidljivo prisutan ovdje u Torontu. Postao sam pisac sa dva mjesta boravka i samo je pitanje vremena kad ću se vratiti.

NN: Šta novo pišete?

SIMIĆ: Sada intenzivno radim na prevodima mojih starijih pjesama koje bi sljedeće godine trebalo da budu štampane kod mog kanadskog izdavača, uporedo radim na drami koju bi PEN Canada trebalo da postavi na scenu sljedeće godine, radim na novim pjesmama, imam dosta ugovorenih čitanja i gostovanja. Ovo je zaista duga, zahtjevna i lijepa godina koju ću vjerovatno ispratiti u Sarajevu.  

STOP!

nije sloboda govora

zalbe.vzs.ba

Govor mržnje je krivično djelo!

huškanje, diskriminacija, prijetnje i uvrede po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi

neće biti tolerisane

na našem portalu

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije