BANJALUKA - Ne mistifikujem svoj posao, nego pokušavam da ga pojednostavim u značenju i shvatanju. Verujem na osnovnom nivou - svako od nas kada nervozan uđe u prodavnicu i ljubazno kaže: 'Dobar dan' - da je moj kolega. Svi smo mi u nekim društvenim normama, postulatima i principima uslovljeni da budemo glumci. To je kontrolisano ponašanje. Rekao je ovo glumac Ljubomir Bandović u Gradskom pozorištu "Jazavac" u nedjelju veče, u okviru redovnog programa "Razgovor sa glumcem", koji se održava u sklopu Festivala glumca "Zaplet".
Bandović je uz moderatorku Aleksandru Jovanović na veliko zadovoljstvo okupljenih punih sat vremena pričao o svojoj profesiji, kako je on dospio u istu, te koji je bio put njegove karijere i šta misli o pozorištu danas.
"Pobegao sam iz srednje škole da upišem akademiju. Posle trećeg gimnazije sam otišao na prijemni. Lažirao sam lekarsko uverenje, pošto sam od šeste godine gluv na levo uvo, a za Fakultet dramskih umetnosti treba da budeš zdrav. Ja sam to lažirao, niko nije provalio i tek sam posle na prvom času rekao profesoru Vladi Jeftoviću - takva i takva stvar, a on je rekao: 'Pa od Vas me to ne iznenađuje'", osvrnuo se Bandović na početak studija, na koji je u Beograd došao iz Vranja, gdje je odrastao. Otac mu je iz Berana, gdje je i on rođen 1976. godine, a majka iz Vranja. U vranjanskom pozorištu je bukvalno odrastao i ova dva grada, uz ljubav prema muzici, kako je sam priznao, bila su ključna da danas bez problema hvata sve dijalekte i narječja s prostora bivše Jugoslavije. Kada je predstavu "Ćeif" igrao u Zenici i Tuzli, ljudi su na okrugli sto dolazili da se uvjere kako priča mimo scene i da li se zaista radi o beogradskom glumcu. Takođe, niko ko je gledao seriju "Ono kao ljubav" ne bi rekao da Bandović nije baš iz Bosne došao u Beograd. A u Beogradu se zapravo pojavio u sedamnaestoj iz vranjanskog pozorišta, gdje je od jedanaeste godine, kako priznaje, radio sve.
"Bio sam inspicijent, radio sam svetlo, muziku, bio dekorater neko vreme, nameštao scenu, itd. Sve što može u pozorištu da se radi ja sam radio", priznao je Bandović, koji je nakon završene akademije bio zaposlen u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Tamo, po sopstvenom priznanju, nije mogao da se ostvari jer je godinama igrao sporedne uloge, da bi se, kako priča, poslije otkaza ponovo rodio.
"Ja sam samo uzgojio kičmu u jednom momentu i rekao sam 'ne', ali sam i to uradio nakon dugo promišljanja. Nisam hteo da sečem ništa, hteo sam da proverim da li je do mene", prisjećao se Bandović, ističući česte naslove iz beogradskih medija tipa "U Narodnom pozorištu puna sala, u Jugoslovenskom dramskom prodato 15 karata" i slično, zaključujući da pozorišta nisu Crvena zvezda i Partizan te da konkurencija u tom smislu ne bi trebalo da postoji. Gdje je reflektor i gdje je scena, naveo je on, tu je i pozorište - glumci su tu da se međusobno pomažu.
"Čovek pali sve motore kada je u problemu, a kad nije u problemu konforno se oseća i ne napreduje. Kao i u svakom poslu, tako i u ovom, najveće merilo uspeha je trajanje. Kad pogledate ekipu glumaca uz koje smo svi rasli i kad vidite da ste vi rasli u vreme kada jedan Mića Tomić nije mogao da odigra glavnu ulogu, a izbacivao je uvek godišnje po film-dva, seriju-dve, onda shvatite - pa čekaj, ovo je maraton, nije sprint. Pogotovo u današnje vreme kada je sve instant", naveo je Bandović, dodajući da na kraju nije bitan semafor, nego utakmica, bar u poslu kojim se on bavi. Bandović se osvrnuo i na predstavu "Balkanski špijun", koja je skoro postavljena u Narodnom pozorištu Beograd, u režiji Tanje Mandić-Rigonat.
"Dali su mi da igram Iliju Čvorovića. Ja sam rekao 'da' i kad sam rekao 'da' onda nema cinculiranja, onda dajete sve od sebe, pogotovo jer ga je Bata Stojković postavio baš visoko", navodi Bandović. On kaže da je reprizu "Balkanskog špijuna" igrao baš noć pred dolazak u Banjaluku.
"Sinoć garderober drži moj kostim i kaže da je ovo rekord. Bio je potpuno mokar. Daš se za tu ulogu, doživiš infarkt na kraju predstave. Duško je zato i veliki, nijedan njegov lik ne laže, ni u jednoj sceni ni u glavnoj ulozi. Zato su ti njegovi sukobi fantastični jer ide istina na istinu, jer svako brani svoje do kraja i zato su te njegove drame klasika i nepregledno polje da se istražuje", rekao je Bandović, koji dodaje i to da je glumac na sceni bez partnera niko i ništa, te da je on uvijek neko ko se kači na partnera, što svjesno ili nesvjesno odgovara kolegama. Što se tiče kolega, kazao je između ostalog u ovom razgovoru da jako podržava mlade glumce.
"Klince volim da gledam jer su ovi matori pomrli. Jovan Jovanović iz Trebinja je od mene na sceni napravio publiku. Uskočio je u 'Hipnozu jedne ljubavi' i sad je on taj koji dolazi u moju kuću i treba da se predstavi. Dolazi kao lutka lep i visok, u isto vreme obraća mi se glasom Gojka Šantića i nekog iz današnje generacije, i kada je progovorio ja sam zinuo. Dakle, gledam njega, Marka Janketića, Hanu Selimović, Jovanu Gavrilović, Novaka Radulovića... Ima stvarno klinaca za koje bih dao svoju karijeru", kazao je Bandović, zaključivši da su umjetnici opasni ljudi te da bi on, kada bi odlučio da se bavi politikom ili da diže revoluciju, bez problema mogao da sakupi stotinu hiljada potpisa jer, rekao je na kraju, kada stvari podignemo na viši nivo - ko je ubio Boba Marlija, Džona Lenona ili bilo koga na ovom svijetu što reče bilo šta o slobodi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.