Veliko je zadovoljstvo raditi u svom pozorištu, kojim se bavite skoro svaki dan, i nastojati da stvorite nešto što ne predstavlja samo vas kao pojedinca, već najviše teatar kao cjelinu, kazao je Marko Dukić, jedan od osnivača "Nevid" teatra. Njemu je za predstavu "Pustolovine Boleta Komete", čiji je autor, pripala nagrada "Zlatna Žar ptica" za ukupan umjetnički utisak, na festivalu "Naj, naj, naj" u Zagrebu. Dukić je ovdašnjoj publici poznat kao režiser, animator, glumac, ali i dizajner. Dugo se bavio i plesom, što je danas zamijenjeno osmišljavanjem koreografija u pozorištu. U intervjuu za "Nezavisne" govori o svim projektima na kojima je angažovan, radu u pozorištu, kao i problemima sa kojima se susreću članovi "Nevid" teatra.
NN: Zahvaljujući komadu "Pustolovine Boleta Komete" osvojili ste priznanje "Zlatna Žar ptica" na festivalu "Naj, naj, naj" u Zagrebu. Ovo nije prva nagrada za tu predstavu, ali kakav je osjećaj kad nakon brojnih pohvala publike, za svoj rad počnete dobijati i nagrade od strane struke?
DUKIĆ: Lijep je osjećaj biti nagrađen za rad koji je trajao blizu dvije godine i slagao bih kad bih rekao da ne prija, no sve tri su nagrade van zemlje, tako da smo samo i dobijali nagrade od strane struke. Posljednja sa "Naj, naj, naj festivala" iz Zagreba je, naravno, i te kako bitna jer je riječ o ozbiljnom regionalnom festivalu dječjeg teatra. Ono što je najbitnije je da djeca uživaju, da poslije svakog izvođenja vidite da su srećni i zadovoljni, te ono najljepše - da se privatno na svojim igralištima igraju Boleta Komete. Znači da su ga prihvatili najiskrenije kao nekog njima bliskog, a to mi je najdraže u svemu.
NN: Na osnovu dosadašnjeg iskustva na festivalima, kako biste ocijenili naše pozorišne kuće u odnosu na region? Čini se da po kvalitetu predstava možemo ravnopravno da im pariramo.
DUKIĆ: Sigurno da na većini festivala možemo kvalitetom parirati iako treba uzeti u obzir da smo mi, ipak, manja sredina u poređenju sa Zagrebom i Beogradom. To su kulturni centri svojih zemalja u kojima se nalaze vrhunski organizovana nacionalna, gradska i privatna pozorišta. Ono što znam je da jedino Dječije pozorište RS posjećuje festivale van ovog regiona. Mi smo bili prvo pozorište iz cijele Bosne i Hercegovine koje je učestvovalo na "Naj, naj, naj festivalu", što je bilo iznenađujuće i nama i njima u Zagrebu.
NN: Pomenuti komad ima interesantnu formu - animirana je predstava sa glumcem na sceni i projekcijom iza, što je svakako privlačno kako djeci, tako i odraslima. Šta biste Vi kao autor još izdvojili kao njene prednosti, koje su toliko privlačne publici?
DUKIĆ: Univerzalnost priče jedna je od bitnih segmenata sa kojima se mogu poistovjetiti svi, od djece do odraslih, jer u svima nama se nalazi dijete željno istraživanja, putovanja i isprobavanja novih stvari. Takođe, komunikacija između animiranih likova i Boleta (Smiljana Marinković) jedna je od najinteresantnijih segmenata predstave. Uigranost između likova stvara osjećaj realnih dijaloga koji se dešavaju potpuno prirodno i odvraćaju djecu od ideje da se iza toga krije puno rada i velike uvježbanosti, ponekad čak i matematičke preciznosti. Uz to mislim da i estetika kompletne predstave, animiranih ilustracija, svjetla za koja je zadužen Saša Šuman, te muzika koja nas je vodila iz vesele u ponekad malo mračniju atmosferu sigurno imaju uticaj na privlačnost i ton predstave.
NN: Vaša svestranost ogleda se u bavljenju glumom, režijom, muzikom, dizajnom... Ipak, često ističete da najveću zahvalnost za bavljenje pozorištem dugujete "Nevid" teatru, čiji ste jedan od osnivača. Šta je to što Vam ovaj teatar pruža, a drugi možda nisu mogli?
DUKIĆ: Trudimo se da nam svaki novi projekat bude zanimljiv za rad i ako je moguće drugačiji od prethodnog, da mu se posvetimo što više možemo, da pružimo i gledaocima nešto što bismo mi voljeli gledati negdje drugdje, bilo da se to dešava u pozorištu, na sceni, na ulici, u parku, na zgradi. Kad ne radimo kreativni dio posla, Dejan Andrić i ja se bavimo pisanjem novih projekata, dizajnom svakog segmenta potrebnog za marketing "Nevid" teatra, tako da uz sve što je teško da dvije osobe sve rade ujedno je i zadovoljstvo veće kad se sve završi kako treba.
NN: Poznato je da "Nevid" nema svoj prostor. Da li ima nekih promjena po tom pitanju, kako se snalazite za probe, ali i uopšte za izvođenje vaših predstava?
DUKIĆ: Ovo je jedan od ozbiljnijih problema sa kojima se susrećemo. Nema nikakvih promjena, sve smo u nekom čekanju rješenja i tako već dugo. Jedino smo pozorište u Banjaluci bez scene, a definitivno i jedno od rijetkih udruženja koje nema nikakav svoj prostor. Iza nas je nekoliko ozbiljnih projekata i to su poteškoće koje su konstantno prisutne. Zahvaljujući saradnji sa Narodnim pozorištem RS, Gradskim pozorištem "Jazavac", Banjalučkim studentskim pozorištem, Plesnim studiom "City Jazz" i KUD "Čajavec" uspijevamo nekako da organizujemo probe, često u većini ovih prostora istovremeno. No, to sve zavisi od toga kad je slobodan termin i da li se svi možemo uklopiti u to vrijeme što je za rad izuzetno problematično. Da ne kažem da zbog repertoara pozorišta nismo u mogućnosti da igramo svoje predstave dok se neki termin ne oslobodi, što dovodi u pitanje bilo kakvo planiranje.
NN: Predstava "Kako su nastale ružne riječi" prvi put Vas je stavila u ulogu glumca za djecu. Kakvo Vam je bilo to iskustvo, kao i sam glumački angažman?
DUKIĆ: Istina, tad sam prvi put igrao dječju predstavu i to po tekstu Duška Radovića, u režiji Aleksandre Spasojević. Bilo je to novo iskustvo, izuzetno interesantno, i trebalo je vremena da sve dođe na svoje mjesto. Uživao sam radeći s Aleksandrom, kao i sa tri talentovana glumca: Svjetlanom Andrić, Draganom Marić i Zlatanom Vidovićem. Mislim da smo sa puno žara i zadovoljstva igrali svaku predstavu. Negdje mislim da me ovaj angažman dodatno pogurao u smjeru autorskog stvaralaštva za djecu. Što se tiče moje izvedbe, tu je publika da procijeni.
Nema vremena za ples
NN: Dugo ste se bavili plesom... Imate li vremena za ples danas ili se to iskustvo sada ogleda samo kroz rad na koreografijama i scenskim pokretima?
DUKIĆ: Nažalost, nemam vremena za ples. Imao sam skoro želju za argentinskim tangom, no stvarno ne stižem pa je samim tim besmisleno bilo šta pokušavati... Eventualno pri pozorištu ako se nešto desi od koreografija ili pokreta, a za nešto više zaista nemam vremena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.