Milan Dimić je mladi glumac iz Pala i diplomac Akademije umjetnosti u Banjaluci, čija monodrama o Dušku Trifunoviću osvaja srca publike širom Bosne i Hercegovine. Sagu o poznatom pjesniku skoro je igrao na manifestaciji održanoj njemu u čast, "Dani Duška Trifunovića" u Palama, ali i na "Šantićevim večerima poezije" u Mostaru.
Ova monodrama biće izvedena i u subotu u Kulturnom centru u Lukavici, dok će Dimića banjalučka publika uskoro imati priliku da gleda u predstavi "Čorba od kanarinca". Komad će biti izveden 23. oktobra s početkom u 20.30 u Domu omladine, a dan prije, u 20 časova, i u Kulturnom centru Pale. Sve ovo bio je povod da Dimić, kako o svojoj karijeri, koja bilježi blistave početke, tako i o perspektivi mladog glumca kod nas govori za "Nezavisne".
NN: Kad je počelo Vaše interesovanje za lik i djelo Duška Trifunovića?
DIMIĆ: Da budem iskren, prije rada monodrame bio sam poprilično upućen u djelo, ali ne i u lik velikog jugoslovenskog pjesnika. Znao sam dosta pjesama koje je napisao i na koje je komponovana muzika i dosta stihova iz njegove poezije, a ono najbitnije, odnosno najzanimljivije (njegov život) sam tek upoznao kada sam dobio zadatak monodrama na Akademiji - portret umjetnika. Pošto se u mom rodnom gradu održavaju "Dani Duška Trifunovića", svaki put sam bio uzdrman njegovom poezijom, a kada sam dobio taj zadatak, nisam puno promišljao koga izabrati, izabrao sam Duška. Jednostavno me nešto privlačilo i znao sam da nema greške u tome i da moram saznati još činjenica o njemu (liku), a kroz ovaj zadatak se sve ostvarilo. Htio sam da proširim vidike o ovom umjetniku i ni sekund se nisam pokajao. Štaviše, veoma su me iznenadile činjenicama koje prate ovog pjesnika. Bio sam spreman da se upustim u veliku avanturu oko istraživanja i prikupljanja podataka. Sjedio sam s njegovim prijateljima, odlazio na mjesta na kojima je bio, gledao razne priloge i emisije o njemu, i nakon određeng truda i rada, kao krajnji produkt, nastala je i ova monodrama.
NN: Pretpostavljam na Vaše veliko zadovoljstvo i odgovornost.
DIMIĆ: Veliko zadovoljstvo je bilo oživjeti lik i djelo Duška, ali i boriti se protiv sjene koja je nepravedno bačena na velikog čovjeka i umjetnika. Htio sam publici predočiti da slava koju su postigli mnogi sarađujući sa Duškom ipak pripada njemu, jer je on tvorac iste kroz fenomenalno kazivanje na papiru. Odgovornost je bila velika, ali vjerujući u sam proces i trud, uspjeh je bio zagarantovan.
NN: Koliko je za jednog mladog glumca zahvalna forma monodrame?
DIMIĆ: Veoma je teško izboriti se s monodramom, pogotovo kao student, jer smo ipak sami na sceni. Čak i starije kolege se ne upuštaju u to. Ali velika presija, bar u mom slučaju, je to što sam sam radio dramaturgiju i režiju, ali i velika prednost što sam dosta naučio iz tog procesa. Takođe je i forma monodrame zahvalna za putovanje i afirmisanje mladog glumca.
NN: Uskoro izvodite i "Čorbu od kanarinca" po tekstu Miloša Radovića, sina još jednog velikog pjesnika Duška Radovića. Zašto baš ovaj komad?
DIMIĆ: "Čorba od kanarinca" je tekst koji prati priču dvoje "mladih", njihove zgode i nezgode. Tema je veoma inspirativna i vječna, jer prati muško-ženske odnose. Odlučio sam se na tekst zato što je veoma temeljan i životno napisan, s puno smijeha, ali i suza, počevši od monologa oba lika, pa sve do dijaloga. Ovaj tekst će biti uvijek živ jer prati ono najzanimljivije iz ljudskih ličnosti, a to su upravo one životne situacije kroz koje svi prolazimo.
NN: Kakve su perspektive mladog glumca danas u Republici Srpskoj i BiH?
DIMIĆ: Perspektiva mladog glumca je veoma nestabilna, pogotovo kod nas. Dosta klasa i studenata na Akademiji, a malo posla na tržištu pokazuje pravo ogledalo kulture i odnosa prema njoj. Trebalo bi smanjiti kadar, bar do neke velike promjene i otvaranja novih pozorišta, kojih je, nažalost, premalo, a tek onda razmišljati o prijemu novih klasa. Kao mladi glumac sam prinuđen da stvar uzmem u svoje ruke, radim nezavisno i stvaram, da bih mogao da živim ili, bolje reći, "preživim". Jedina nada zasad za mlade glumce je da se udružuju i prave privatne produkcije, koje će kroz ogroman trud i rad sigurno da zažive. Moram priznati i da sam malo ogorčen jer je kultura pala na niske grane, čak i publika ne razlikuje više dobro i loše, veliki broj, jer su kvaziumjetnici i dalje na cijeni i postavljaju neke veoma diskutabilne standarde. Ne želim reći da nema dobrih glumaca, ima ih veoma dosta, ali od silnog nametanja kiča i treša ne dolaze do izražaja, bar ne uvijek, a morali bi konstantno da dominiraju. Mladim umjetnicima se sve manje daje šansa zbog sve većih klanova koji se stvaraju u našoj struci i protiv kojih se mladi moraju boriti na svoj način (kastinzi koji su zatvorenog tipa, režiseri koji rade s istim ljudima godinama, zavist i sujeta starijih kolega itd). Ali pošto nikada nisam bio pesimista, nadam se da ću trudom i radom uvijek doći do željenog cilja.
NN: Koji su komadi u kojima biste voljeli da igrate i u kojima mislite da bi Vaš glumački potencijal došao do punog izražaja?
DIMIĆ: Volio bih da igram što više klasika. Kako svjetskih, tako i naših pisaca (Šekspira, Molijera, Čehova, Gogolja, Ibzena, Nušića, Sterije, Kovačevića, Krleže...). Volio bih da igram Nušićeve i Sterijine junake jer su i dalje živi i prikazuju društvene anomalije, kojih je možda danas i najviše, i odraz su našeg mentaliteta, nažalost ili "na sreću".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.