BANJALUKA - Izvođenjem potresne porodične drame "Mlijeko", rađenoj po tekstu grčkog pisca Vasilisa Kocikonurisa i u režiji Slobodana Perišića, glumci Banjalučkog studentskog pozorišta, sinoć, četvrte večeri festivala mladog glumca "Zaplet09" u Gradskom pozorištu Jazavac publici su u najmanju ruku priredili ono što nazivamo pozorišnom katarzom.
Jelena Trepetova Kostić, Aleksandar Ristanović, Bojan Kolopić i Smiljana Marinković, pričom o drugom i drugačijem, lekcijom iz šizofrenije i nošenju porodice sa ovim problemom, do suza su dirnuli većinu prisutnih. Rezultat je na kraju bio jasan; publika je na nogama i sa scene (radi se o kamernoj predstavi, pa je gledana i sa scene) i iz sale, glumce pozdravila ovacijama i desetominutnim aplauzom.
Po završetku predstave održan je okrugli sto, gdje se razvila diskusija o ukusu ovdašnje pozorišne publike, o tome koliko ovakve teme rijetko dobijaju šansu u pozorištu i, naravno, o izvanrednom tekstu grčkog pisca kao i o sjajnoj igri aktera. Za glumca večeri, po glasovima publike, proglašen je Aleksandar Ristanović, a duboko emotivnoj atmosferi tokom izvedbe komada doprinio je i Marko Zoranović koji je na sceni uživo svirao gitaru i violinu, što je predstavi dalo i elemente melodrame.
KRITIČKI OSVRT: Boris I. Milanović o predstavi "Mlijeko"
Već samim ulaskom publike u salu, mogli smo vidjeti i jedan drugačiji pristup, za razliku od prethodnih prestava na festivalu. Naime riječ je o kamernoj sceni i uvođenja publike kao direktnog aktera u predstavi. Ovaj i ovakav tip predstave zasigurno dobro korespondira sa publikom, s obzirom da se radi o realističnom komadu, koji u pojedinim trenucima ima i odlike melodramatičnosti.
Duboko dirljiva tema, porodice i stanja u porodici, kada ne ide sve onako kako bismo željeli, a nadasve briljantnog lika Lafterisa sa bolešću šizofrenije koju nam je donio mladi Aleksandar Ristanović, stavlja nas pred niz iskušenja i unutrašnjih razjedanja.
Mladi Ristanović kao ključna karika ove predstave, postaje povod i uzrok upečatljive radnje. Lik majke ( Jelene Trepetove Kostić), kao i lik starijeg sina (Bojana Kolopića), su motor u toku dramske radnje i dramskog sukoba. Na njima je teret i proživljavanje, svega onoga što im se desilo kao usuda porodice. Njihovom radnjom i postupcima, kroz likove koje tumače, dolazi do onog preživljenog na kome koncipirana predstava
U pojedinim scenama dolazilo je do pada ritma i tempa, a kao glavni razlog vidim u lošem prevodu originalnog teksta u kojem pojedine dijaloške forme imaju poetski a ne dramski karakter.
Sam reditelj, možda videći taj problem, pokušao je naći rješenje, upravo u kamernom izvođenju, uvlačeći publiku direktno u istoimeni svijet.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.