BANJALUKA - Da li imati djecu ili ne, kako će ona uticati na odnos dvoje ljudi, šta to znači za planetu koja je prenaseljena pitanja su koja je Dankan Makmilan postavio u tekstu "Pluća", a koji je na pozorišne daske postavila Aida Bukvić.
Riječ je o predstavi koja je koprodukcija zagrebačkog Teatra "Exit" i Gradskog kazališta Sisak, a koja je izvedena četvrte takmičarske večeri Teatar festa "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci.
Dvoje mladih, obrazovanih, a pritom ekološki osviještenih ljudi razgovaraju o tome da li da imaju dijete. Pritom, naglasak je na "razgovaraju" jer žena, koju tumači Jadranka Đokić, ima veliku potrebu da razgovara o svemu, da razmotri stvari jer sve učinjeno mora biti i dobro promišljeno.
Iz njihovog razgovora proističu svi oni problemi, strahovi, nesigurnosti sa kojima se susreće većina mladih danas. A upravo je to pojasnila i rediteljka Aida Bukvić, rekavši da smo danas opterećeni raznim stvarima, nekim imperativom uspjeha, imperativom sreće.
"Nesigurnost je na neki način postala stil života. Šta znači donijeti dijete na ovaj svijet? Naravno, ovaj tekst ima i tu komponentu ekološkog propitivanja. Makmilan je jako ekološki osviješten i stalno kroz svoje komade provlači i to pitanje i smatra da je to pravi problem današnjice, a ne ono čime se mi svakodnevno bavimo. Ta tema otvara i niz drugih pitanja, a na kraju i pitanje o prolaznosti života, koliko se bavimo sobom i nekim sitnicama, a koliko zaista živimo život", kazala je ona.
Činjenica je da se danas više nego ikad pasionirano bojimo, previše vremena provodimo fantazirajući o mogućim užasima koji slijede. I upravo je tako i u ovoj priči jer kad nježnija polovina konačno odluči da je spremna da ima dijete, nastaju strahovi jačeg pola. Ta zahvalna ili nezahvalna uloga u ovom komadu pripala je Amaru Bukviću.
On je priznao da je kad su počeli raditi ovaj komad bilo problema s njegove strane.
"Nisam znao kako da pristupim jer su sve replike napisane da se brzo izgovaraju, a zapravo ne treba da bude tako. Sve treba raditi staloženo i ta brzina na kraju se postigne sama od sebe. I sada se u kazalištu sastanemo bar sat vremena prije svake predstave da prođemo kroz sve situacije i kroz tekst", ispričao je Bukvić.
Možda ova priča nema tu težinu da pomjeri granice teatra, da utiče na neke korjenite promjene u društvu, ali svakako da ima za cilj da pojednostavi, ili bar pokaže da se svaki strah može prevazići, da su i pitanja roditeljstva i braka stvari koje život nosi i sa kojima svako od nas može da se nosi.
Ovaj par kroz "Pluća" prolazi i kroz traumu spontanog pobačaja, ali na kraju dobijaju dijete, stare i umiru. Ulazak u roditeljstvo, iz njihovog primjera, vidi se kao mučenje sa sopstvenom savješću, prijetnja ljubavnoj vezi i svemu onome čemu su se do tada radovali. Upravo tako je i vremenski postavljen komad, s obzirom na to da se odluka o tome treba li da imaju dijete ili ne proteže na sat vremena izvođenja, a nakon dolaska djeteta, gotovo 50 godina života, u kojima su uglavnom zaokupljeni brigom o djetetu, prolazi u samo nekoliko minuta.
Glumica Jadranka Đokić smatra da svi možemo na sve uticati, odnosno na svoje odluke i ponašanje, ali da ta neka opšta nesigurnost nije ni čudna.
"Svuda, a posebno kod nas, nikad ne znaš kad će početi neki rat, kad će biti nešto drugo, a opet to sve utječe na obrazovanje, na nas uopće. A da ne spominjem veće teme, izbjeglice, ta pitanja koja se otvaraju i povlače - jesmo li humani, jesmo li dobri? Od te siline svakako možeš izgubiti kompas, ali je najvažniji unutrašnji svijet, stabilnost... Da utičeš na stvari na koje možeš utjecati", zaključila je ona.
Na repertoaru posljednje takmičarske večeri je komad "Moje dete", u režiji i adaptaciji Ane Đorđević i u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta.
Festival monodrame
Četvrto veče Festivala monodrame mladog glumca obilježila je predstava "Oprostite, molim vas, mogu li da prođem?", autorski projekat Tijane Jovanović.
Ona je istakla da su joj osnovna inspiracija za ovu monodramu bila njena lična iskustva, stečena kroz proces studiranja, odrastanja, učenja zanata, a model je bio čovjek, njegova priroda i njegovi unutrašnji sukobi.
"Istraživanjem sam došla do zaključka da se svaki čovek može pronaći u mojoj priči kojom god se profesijom bavio", rekla je Jovanovićeva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.