Pozornica

Žarko Šarić: Pisci i umru, a ne završe posao

Nevena Vržina

Pisanje je rezultat nekog unutarnjeg nagona pisca, nekog njegovog moranja, a pisci pišu i sa nagradom i bez nje, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Žarko Šarić, dobitnik ovogodišnje nagrade "Fra Grgo Martić" za najbolji prozni rukopis.

Žarko Šarić rođen je 1944. godine u Nožičkom, u opštini Srbac. Završio je srpskohrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Petrinji, u Hrvatskoj. Najveći dio radnog vijeka proveo je u novinarstvu. Bio je dopisnik raznih listova, radija i televizije, ali i novinar i urednik.

U kniževnosti se javio 1996. godine knjigom proze "Pretežno dobri ljudi" o svom zavičaju i generaciji "iz četrdeset i neke".

Do sada je izdao romane "Rat u Liporašću", "Kvarež naravi" i "Šašava škola", knjigu priča za djecu i omladinu "Sladoled na asfaltu", pripovijetke za odrasle "Crni konji", kao i knjigu satiričnih priča pod naslovom "Demokratija za početnike".

NN: Dobitnik ste nagrade "Fra Grago Martić" za najbolju knjigu proze, šta za Vas predstavlja ova nagrada i koliko je ona prednost u daljem književnom stvaralaštvu?

ŠARIĆ: Nagrada je, bez sumnje, lijepa, i prvo što ću uraditi, podmiriću neke dugove i počastiti kolege pisce, vječite besparice. Ono što pretekne poslužiće da vidim Muzej u Atini, koji su Grci, poslije trideset godina mukotrpnog rada i sakupljanja eksponata, uredili ovog ljeta. Govorim namjerno o novčanom dijelu nagrade, jer ljude najviše fascinira iznos od 7.000 KM, možete tek zamisliti koliko je fascinirao mene. Drugo, a to mi je, vjerujte, prvo, srećan sam što su ljudi koji znaju i pisati i čitati, potvrdili i ovjerili da sam napisao dobar roman i da je moj "Gvarneri" pobijedio u konkurenciji od 35 proznih rukopisa iz cijele BiH i dijaspore, gdje je, kako kažu, bilo i mnogo zvučnih književnih imena. Što se tiče podsticajne i motivacione uloge, nagrada tu ne znači mnogo. Pisanje je rezultat nekog unutarnjeg nagona pisca, nekog njegovog moranja i pisci pišu i sa nagradom i bez nje. Ipak, da budem do kraja pošten, kad dobijete jednu ovako lijepu nagradu, kad je dodijele jednom "piscu izdaleka", anonimusu i za članove žirija i za instituciju koja je nagradu obezbijedila, pišete i pisaćete znatno slađe.

NN: O čemu govori nagrađeni roman "Zbogom Gvarneri" i koliko ste dugo radili na ovom djelu?

ŠARIĆ: Ideja za "Gvarnerija" javila se davno. Onda je to fermentiralo pa kad je "vino" prevrelo, relativno brzo moglo je da bude "pretočeno". Razumije se da je tu bilo plivanja uz maticu, kako kaže Andrić, ali, eto, isplatilo se. Kažu da pisac, zahvaljujući takozvanoj umjetničkoj slobodi, smije sve da radi, osim da tumači i objašnjava svoje djelo. Ipak, reći ću da sam krenuo od nekog zaključka da Bog, kad dijeli svoje blagoslove, svakome da ponešto, a najmanje dobiju oni kojima prividno daruje najviše. To su veliki umjetnici, pronalazači, naučnici i njima slični, koji su, gotovo po pravilu, veliki patenici, jer su, suočeni sa svojom misijom, izloženi velikim životnim nedaćama i problemima. Onda se oko svega toga isplela priča, za koju kažu da je zanimljiva i dobro ispričana, i tako, desila se i nagrada.

NN: Kako ocjenjujete odnos današnjeg društva prema umjetnicima, konkretno piscima, s obzirom na to da nema definisanog statusa slobodnog umjetnika?

ŠARIĆ: Ako pod današnjim društvom podrazumijevamo one koje smo izabrali tajnim glasanjem da sjede u institucijama i brinu narodne brige, onda mislim da oni sa duhovnim stvaraocima nemaju gotovo nikakvog odnosa. Najočigledniji je primjer odnosa prema Udruženju književnika RS, koje već šest godina ničim nije pokazalo da postoji i da se i formalno-pravno ugasilo, a da se niko zbog toga ne uzbuđuje. Kod nas danas prilično dobro funkcionišu udruženja pčelara, golubara, ljubitelja pasa i drugih kućnih ljubimaca, dok asocijacije literata, likovnjaka, muzičara i slične postoje na papiru ili uopšte ne postoje. Čujem da odozgo stižu poruke - organizujte se, a mi ćemo pomoći. Moje je čvrsto uvjerenje da ovi koji svojim djelima uljepšavaju ovaj svijet, to ne umiju. Oni umiju pisati stihove i izmišljati priče, slikati, vajati i muzicirati, ali ne i organizovati se. A onda, u taj "prazan prostor" uskaču spretni mešetari koji, predstavljajući se kao avangarda kulture i umjetnosti, pokupe ono mrvica namijenjenih "nadgradnji" i tu je kraj. Negdje sam pročitao da na jednom francuskom groblju, na nadgrobnom spomeniku piše: "Ovdje leži Ežezip Moro, pjesnik. Umro od gladi." Kod nas, istina, još nije zabilježeno da je neki pjesnik umro od gladi, ali se zna da su nedavno dva naša vrsna pjesnika, obojica "slobodni umjetnici", umrli gladni. Živih kandidata za tako nešto ima više.

NN: Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati neko novo djelo?

ŠARIĆ: Pisci i umru, a ne završe svoj posao. Trenutno radim na svojoj devetoj knjizi, biće to knjiga eseja, koja je u poodmakloj fazi. Poslije toga, akobogda, požuriću da se odužim svom unuku novom knjigom priča za djecu.

Nagrade na svakakve načine

NN: Da li su nagrade relevantan pokazatelj kvaliteta s obzirom na današnju "poplavu" i novih djela i pisaca?

ŠARIĆ: O nagradama se, s pravom, govori i piše - svašta. Nagrade pisci dobijaju i ovako i onako, a manje-više, javna je tajna, češće - onako. No, bez obzira na sve, mislim da su nagrade dobra stvar i za one koji ih dobijaju i za one koji ih daju, jer skreću pažnju i na jedne i na druge i stvaraju priliku da bude ukazano na njihov rad. A, to je vrlo važno, pogotovo u vremenu kada se od politike i silikonske turbo folk "umjetnosti" ništa drugo ne vidi. Na primjer, poslije ove nagrade moj roman će vjerovatno pročitati znatno više ljudi iz cijele BiH. Bez nje, teško bi se probio od Srpca preko Laktaša i Prnjavora do Banjaluke. Prijedor i Doboj, a pogotovo Trebinje, Mostar i Sarajevo ne smijem ni da spomenem. Sa druge strane, nagrada skreće pažnju i na Fondaciju iz Kreševa i članove žirija i potvrđuje da svi skupa rade zaista pošteno i korektno. Dobre su nagrade i neka ih, makar se dobijale i ovako i onako.

Knjiga u eri novih medija

NN: Smatrate li da su pod uticajem Interneta i novih medija čitaoci zaboravili na knjigu u njenom izvornom obliku? Kako se boriti s tim?

ŠARIĆ: Istina je da se, pod pritiskom svih ovih tehničkih i tehnoloških naprava i dostignuća, knjiga održava "na vještačkom disanju". Savremeni čovjek, a zabrinjavajuće je što su tu prvenstveno mladi, gotovo je izbacio knjigu sa spiska svojih potreba, nesvjestan štete koju zbog toga trpi. Zabrinjavajuće je i to što najodgovornije privredne, društvene, a ponekad i kulturne poslove često vode ljudi koji poslije Ćopićevih "Orlovi rano lete" nisu pročitali nijednu knjigu. Međutim, i pored svega, knjiga odolijeva i traje dokazujući svoju neuništivost. Kako se boriti da se knjiga vrati u narod? To je dugotrajan i mučan proces koji moraju kreirati i voditi znalci. A, država bi hitno morala knjizi da skine s vrata makar onaj PDV, da pomogne izdavaštvo, da pomogne medijske i druge promotivne aktivnosti...

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije