Značajne nagrade, kao NIN-ova, neizbežno prate glasine i preuveličavanja, rekla je Grozdana Olujić u svom osvrtu na nedavno dobijenu NIN-ovu nagradu za roman "Glasovi u vetru", dodavši da ju je nagrada obradovala, ali i da nagrade nisu presudne za sudbinu neke knjige.
Iza Grozdane Olujić je obilje radova, knjiga za odrasle i djecu i nagrada.
Već za prvi roman "Izlet u nebo", koji je napisala sa svega 22 godine, nagrađena je prvom nagradom za najbolji roman na jugoslovenskim prostorima. Dobitnica je i prve nagrade na međunarodnom konkursu za najbolju kratku priču, održanom u Arnsbergu. Za dječju književnost je dobila sve značajnije domaće i svjetske nagrade od "Politikinog zabavnika", "Zmajevih dečijih igara" i mnogih drugih, do Svjetske akademije za umjetnost i kulturu za najbolju bajku svijeta, a 2004. godine je dobila povelju za životno djelo Udruženja književnika Srbije.
Olujićeva je počasni građanin Osla, Univerziteta u Ajovi i nosilac Danskog viteškog ordena za zasluge na polju književnosti.
Pored pisanja radova i studija Olujićeva se godinama bavi prevođenjem, a i sama je vrlo prevođen pisac. Naime, njene knjige su prevedene na 28 svjetskih jezika.
NN: NIN-ova nagrada Vam je, po kazivanju, zamalo izmakla davne 1967. godine, kada ste bili mladi i za ono doba premoderni. Da li se išta promijenilo u Vašem odnosu prema književnosti i NIN-ovoj nagradi od tada do danas?
OLUJIĆ: Značajne nagrade, kao NIN-ova, neizbežno prate glasine i preuveličavanja. Bilo je govora da "Divlje seme" dobije nagradu jer su u najužem izboru ostale samo dve knjige: Bulatovićev "Heroj na magarcu" i "Divlje seme". Nagradu je dobila treća knjiga, a M. Miloradović napisao je sjajan članak "U odbranu jednog romana". Šta se u međuvremenu događalo, teško je reći. Kasnije, "Divlje seme" u prevodu na engleski jezik postala je lektirska knjiga na nekim od američkih univerziteta uz Dostojevskog, Prusta, Hesea, Kamija itd. Nagrade su, naravno, važne, ali ne i presudne za sudbinu neke knjige. Nedavno primljena NIN-ova nagrada me je, naravno, obradovala jer sam NIN čitala još od vremena Zire Adamovića, a ponešto i objavila na njegovim stranicama.
Na pitanje da li sam tu nagradu očekivala, nemam odgovora. Mnogo je knjiga bilo u takmičenju (693), a rezultat nije bio poznat do poslednjeg trenutka.
NN: Emigranti su junaci Vašeg nagrađenog romana, rasijani po svijetu posljednjih dvadesetak godina od Njemačke do SAD, Kanade, Afrike, Novog Zelanda, Australije... Netipični su, a njihova izmještenost iz jednog prostora u drugi više je izražena na unutrašnjem nego na spoljašnjem planu. Zašto emigranti? Da li iz istorijskih razloga ili pomjeranje iz jedne zemlje u drugu daje dodatnu podlogu za oslikavanje jednog specifičnog duhovnog stanja izgubljenosti u sopstvenom životu?
OLUJIĆEVA: Primedba da su junaci romana "Glasovi u vetru" zapravo vrsta "unutrašnjih emigranata" izuzetno je istančano tumačenje karaktera i ličnosti junaka Danila Arackog, koji je u jednoj noći na 17 spratu njujorškog hotela oslikao sudbine nekoliko generacija svojih predaka nestalih u ratovima koji su pustošili njegov zavičaj, ali i njegovo odrastanje po domovima za decu bez roditelja i ulazak u jednu korumpiranu sredinu iz koje, konačno, odlazi u svet, užasnut ponašanjem pojedinih kolega prema bolesnicima koji više nisu mogli da prepoznaju ni svet u kome su, ni same sebe. Do sukoba koji ga odvodi iz zemlje moralo je doći. I došlo je. Kao klatno zanjihano između Evrope i Amerike, između sna i jave, Danilo traga za izgubljenim bratom, svojim izgubljenim alteregom, u stvari, svestan da ga u tuđoj zemlji "gde nam ni ludila nisu ista" neće naći i da ove nove, pojedinačne seobe teže padaju od onih nekadašnjih, kolektivnih jer se brže gubi i jezik i identitet.
NN: Pored teških duhovnih kriza kroz koje prolaze Vaši junaci, Vi im, ipak, dajete dovoljno vjere u život i snagu da iz nevolja koje su ih skolile izađu kao neka vrsta moralnih pobjednika...
OLUJIĆ: Da nema nade da uvek postoji neki izlaz, ugasili bismo se i nestali kao pojedinci i kao narod u lomovima koji su obeležili gotovo čitav 20. vek, pa i početak novog milenijuma.
NN: Pored knjiga za odrasle Vi ste poznati i kao izuzetan pisac bajki. Kako paralelno pisati i za djecu i za odrasle? Ima li razlike u Vašem pristupu ovim dvjema vrstama književnosti?
OLUJIĆ: U biti nema. Bajka je čudesna književna forma koju ravnopravno mogu da čitaju i odrasli i deca. Ne beleži Isidora Sekulić slučajno da je ".... bajka mala orahova ljuska u koju može da stane roman, tragedija, komedija". Neke od bajki su upravo mali romani, a, gledajući unazad, čini mi se da je bajke teže pisati. I odgovornije. Jer, bajka je ta koja detetu otvara puteve nade, ali i uverenje da se do začarane princeze, samoga sebe, može doći iako zlatna jabuka junaku bajke ne pada sama od sebe u krilo. Za nju se treba dobro pomučiti, pri čemu bajka ne laže. Ona priznaje da postoji zavist, mržnja, bolest, smrt, ali da je i od zavisti i mržnje, pa čak i same smrti, jača ljubav.
NN: Koliko je teško u svijetu sve udaljenijem od mašte pisati bajke?
OLUJIĆ: Teško je pisati uopšte, utoliko pre što bajka zahteva sažetost, jezik, metaforu, odgovore na etičke i estetske probleme primereno uzrastu deteta i onih koji su uspeli da sačuvaju dete u sebi.
Pisac je sudbinski vezan za svoj jezik
NN: Vaše knjige su prevođene i odlično primljene širom svijeta. Za neke ste bolje kritike dobijali u inostranstvu nego u matičnoj zemlji. Da li su i Vaše knjige ponekad doživljavale sudbinu vaših junaka emigranata, da bi, tek utvrdivši se u tuđem jeziku, mogle "punim glasom" progovoriti i na srpskom?
OLUJIĆ: Lepo i teško pitanje! Ipak, pisac je sudbinski vezan za svoj jezik i čitaoce svog jezika. Srećna sam što su mi knjige svoj glas sticale na drugim jezicima, ali ne bih dala svoj jezik ni za jedan jezik sveta, kao ni svoj zavičaj za tuđinu, makar se ona nalazila u raju...