Vizuelna umjetnost

Branka Grubić za "Nezavisne": Ljudi osjećaju moje slike

Branka Grubić za "Nezavisne": Ljudi osjećaju moje slike
Foto: N.N. | Branka Grubić za "Nezavisne": Ljudi osjećaju moje slike

Branka Grubić samouka je slikarka iz Šibenika, čija su djela, prvenstveno portreti, obišli svijet. Danju od sedam do tri je lučki radnik, a nakon toga do duboko u noć iz ateljea sa 12. sprata jednog šibenskog solitera stvara umjetnost, ali i komunicira s publikom putem interneta, pomoću kojeg je svoje slikarstvo učinila unosnim.

Vrata joj je otvorilo jedno američko takmičenje na kojem je njeno djelo proglašeno najboljim u konkurenciji čak 900 slika iz 33 zemlje.

Kako je njen talenat, koji je godinama razvijala crtežima, buknuo u slikarstvu tek u njenim tridesetim godinama i koliko je važno cijeniti i pratiti svoje snove pričala je u intervjuu za "Nezavisne novine".

NN: Iako ste za slikarstvo bili vezani cijeli život, ozbiljnije ste ovim pozivom počeli da se bavite u, za slikare, poznijim godinama. Šta se dešavalo u međuvremenu i zašto Vam ono nije bilo prioritet?

GRUBIĆ: Život. Teško je sad pametovati - što bi bilo da je bilo. Crtam otkad znam za sebe, ali nikad nisam ni sanjala da ću se jednog dana time ozbiljno baviti. Znate i sami, na ovim našim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za djevojčice. Otkad znam za sebe - uvijek neki ratovi, krize i recesije, koji vas tjeraju da izaberete sigurniji put: završi školu, nađi "pravi" posao, zasnuj obitelj, digni dva kredita i to je to. Kakvi snovi, kakva umjetnost? Nikad nisam odustala od svog talenta, ali nikad ga nisam doživljavala kao išta više od hobija. Da li je to bio strah, manjak samopouzdanja ili neznanje kako uopće krenuti nekim drugim pravcem, pojma nemam. Presudna je bila podrška obitelji, prije svega mog supruga. Kako je i sam kreativac, prepoznao je čaroliju stvaranja kao nešto vrijedno i gurnuo me u to. Vjerovao je da ću ostvariti svoje snove za koje nisam ni znala da ih imam. Danas uistinu živim svoj san.

NN: Da li ste ikada pomislili da ste pogriješili što niste upisali akademiju?

GRUBIĆ: Ne. U životu sam imala propuste, uistinu glupe odluke, neka kriva skretanja, ali ne smatram da su to bile pogreške. To što nemam formalno obrazovanje je značilo da sve moram naučiti sama. Kist i platno sam prvi put uzela u ruke tek u svojim tridesetima i krenula ni od čega. Gledala sam tutorijale po internetu, pratila što i kako rade drugi umjetnici. Ipak, najviše sam naučila iz svojih pokušaja i pogrešaka, propusta, glupih odluka i krivih poteza kistom. I mogu vam reći da sam cijelim putem uživala. Sve moje životne odluke, bile one točne ili pogrešne, dovele su me do ove točke na kojoj sam sad. Zahvaljujući svemu tome danas imam neki svoj prepoznatljiv stil slikanja i način rada općenito, a publika prepoznaje originalnost. I dalje svaki dan naučim nešto novo.

NN: Jednom prilikom ste rekli da ulazak u slikarski studio zna ponekad biti zastrašujući jer ne znate šta će se dogoditi. Koliko vremena dnevno provodite za slikarskim platnom i dogodi li Vam se ikad da imate kreativnu blokadu?

GRUBIĆ: Svaki dan sam u studiju. Bilo da slikam, radim ili samo sjedim, slušam glazbu i promatram gotove slike. Dosta vremena provodim i za računalom - učim, istražujem i komuniciram. Internet doživljavam kao neiscrpno vrelo znanja i inspiracije. U stalnom sam dodiru sa cijelim svijetom a da ne napustim svoj studio na 12. katu nebodera u malenom Šibeniku. Nekad samo stojim pred praznim platnom i čekam da me nešto "pogodi". Svi ti detalji, uz omiljenu glazbenu podlogu, dovedu do toga da "zastrašujuće" prazno platno u mojoj mašti dobije sasvim jasne konture, kompozicije i boje. Blokade sam nekoć doživljavala kao smak svijeta. "Ja pojma nemam o slikanju. Ostavi se, Branka, gluposti i radi nešto pametno. Pa nacrtala si stotinu slika, u čemu je danas problem?" Malo je reći smak svijeta. Ali danas na to gledam kao na nešto najprirodnije u mom stvaranju. Jer dok glava hoće jedno, a srce govori drugo, ja nemam onaj mir koji mi je potreban za stvaranje. Dok se to dvoje u meni ne dogovori, sjedim pred praznim platnom i čekam. Nekad i tjednima.

NN: Ranije ste slikali poznate ličnosti pa ste se za njihove portrete pripremali, proučavajući ne samo crte lica, već i karakterne osobine. Kako teče ta priprema sada kada uglavnom slikate izmišljena lica?

GRUBIĆ: Poznatu ličnost mi je lako slikati upravo zbog tog osebujnog karaktera. I uistinu mi je gušt naslikati nekoga koga izuzetno cijenim. Poseban gušt mi je "ponovno otkrivanje" mojih idola iz mladosti o kojima sada mogu pronaći stotine fotografija, video-klipova i članaka koje nikad prije nisam vidjela. Kod autorskih slika glavni adut u stvaranju je glazba. Slikam što čujem. I zato ne volim pričati o svojim slikama i objašnjavati ljudima što je na slici. Volim kad se netko prepozna u njezinoj pjesmi, u njezinoj priči i napravi poveznicu sa svojim životom. Ja stvaram kako bi ljudi osjećali. Kad to uspijem postići, sretna sam.

NN: Jeste li razmišljali da oslikavate murale s obzirom na to da po teksturi i živosti boja Vaši radovi na neki način i podsjećaju na murale?

GRUBIĆ: Ne. U ovom trenutku slikanje na velikom platnu u mom studiju me čini sretnom. Nije to samo stvar konačnog proizvoda, već i cijelog procesa. Ima nešto čarobno u toj sobi, tim kistovima i tom platnu. Iako se možda radi o vizualno sličnim proizvodima, izrada murala je sasvim drugačija priča.

NN: Zanimljivo je da Vaše slike odlaze u mnoge dijelove svijeta, a među onima koji najviše kupuju djela su kupci iz BiH. Vi ste se ovdašnjim poklonicima odužili tako što ste svoju prvu izložbu organizovali u Sarajevu prošle godine. Kakvo je bilo to iskustvo?

GRUBIĆ: Da, to je zanimljivo. Najviše mojih "cura" otišlo je u Veliku Britaniju, SAD, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Prva izložena slika bila je u američkom Woodstocku, na grupnoj izložbi "Women's works". Dan kad sam dobila pozivnicu za sudjelovanje nikad neću zaboraviti. Jer jedno je kad ti slike pohvali obitelj, prijatelji, poznanici, moja raja, ali kad kurator američke galerije, koji ne zna ništa o meni, moj rad pozove na međunarodnu izložbu - onda znam da radim nešto dobro. Nevjerojatan osjećaj! Izložba u Sarajevu je sasvim drugačija priča. Kroz moje slike i slikanje sam upoznala puno ljudi iz Bosne i Hercegovine i "kupili" su me s onim što kod mene uvijek pali - humorom. Izložbu u sarajevskoj "Kutchi" smo dogovorili i organizirali u svega nekoliko mjeseci i tu moju prvu samostalnu izložbu pamtit ću cijeli život, što zbog toga što je bila moja prva, što zbog Adne, Maje, Haruma, Orhana, Bube...

NN: Koji Vam je bio najdraži kompliment koji ste dobili za svoje slike? Šta kažu kupci, ali i oni koji samo razgledaju radove?

GRUBIĆ: Najljepše iskustvo sam doživjela kad je cura stajala ispred moje slike i pričala mi o slici baš onako kako sam je ja naslikala. Cura je osjetila što sam naslikala. Ja sam ju samo slušala i u sebi plakala. Istu životnu priču smo imale sve tri. Ona, slika i ja. Ljudi su pozitivni kad su moje slike u pitanju. Osjećaju ih. Sa većinom kupaca sam ostala u kontaktu kako po Hrvatskoj, tako i po svijetu. Lijep je to osjećaj kad mi kupac iz Hongkonga ili Australije pošalje fotografiju moje slike u njegovom dnevnom boravku. Moja "cura" je doma. Općenito, jako držim do komunikacije, bilo da se radi o kupcima, ljudima koji vole gledati i komentirati slike ili kontaktima na društvenim mrežama. Nastojim u što kraćem roku odgovoriti na svaki upit, komentar ili lajk. Ljudi cijene brz i konkretan odgovor. Veseli me što se oko svega stvara nekakva pozitivna slika, sve je puno toplih riječi, podrške i zezancije. To mi zaista puno znači.

NN: Mladi umjetnici se danas dosta žale da njihova djela ne dolaze do javnosti i da ne mogu da ih prodaju. Šta biste im savjetovali, kako ne odustati od svojih snova, a opet uspjeti ih i unovčiti?

GRUBIĆ: Moja priča je najbolji primjer da se može. Ja slijedim svoj san i bez formalnog obrazovanja, bez ikakvog poznavanja tržišta, bez poznanstava i veza, iz mog malog studija u Šibeniku. Mislim da se mladi umjetnici, a i umjetnici općenito, fokusiraju isključivo na stvaranje umjetničkog djela, očekujući da će netko drugi za njih obaviti ostali dio posla. Dosta umjetnika se ježi na pomen marketinga i promocije, te smatraju da je to poniženje za umjetnost. Komercijala, fuj! Marketing i promocija su pola posla. Prije svega, dvostrana komunikacija s ljudima. Bitna je prezentacija slike, fotografija nastajanja slike, priča slike, ažurirana i vizualno zanimljiva web-stranica, prisustvo na online galerijama, društvene mreže, iskrena online komunikacija, pozitivne recenzije... Sve to igra ogromnu ulogu ukoliko želite nešto postići sa svojim slikama. Marketing i promocija oduzimaju puno vremena ukoliko to želite raditi kako treba. I kad jednom uđete u štos, igra počinje i uživate jednako kao i u slikanju same slike. Nikad ne odustajte od svojih snova, bilo da se radi o slikanju ili pjevanju ili inženjerstvu. Ako zapne, ako iz nekog razloga ne ide, zastanite, proučite kartu i kako to rade oni koji su uspjeli, te naučite to raditi i vi. I maštajte. Uvijek stvarajte nešto novo, nešto drugačije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije