Vizuelna umjetnost

Danas tačno 190 godina od smrti Fransiska Goje

Danas tačno 190 godina od smrti Fransiska Goje
Foto: N.N. | Danas tačno 190 godina od smrti Fransiska Goje

BANJALUKA - Vidite, umetnik, to je "sumnjivo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari?

Ovako je umjetnike definisao veliki Ivo Andrić, a da je pritom imao na umu prije svega jednog od njih - Fransiska Goju.

Danas, 190 godina nakon smrti, sjećamo se ovog čuvenog španskog slikara sa kojim je Andrić vodio imaginarne besjede u eseju "Razgovor sa Gojom".

Posljednji među starim majstorima i prvi među modernim, Fransisko Hose de Goja i Lusijentes, svoj životni put počeo je u zabačenom aragonskom selu Fuendetodos u Španiji 30. marta 1746, a završio 16. aprila 1828. godine u Bordou u Francuskoj. Za to vrijeme sa svojim "lažnim pasošem" proći će mnogo toga. Poznat po pustolovnom duhu i snažnom izrazu, Goja se školovao u Saragosi, usavršavao u Rimu, Napulju, vjerovatno i u Milanu, da bi postao dvorski slikar u Madridu, aktivni učesnik društvenog života u višim klasama društva, ali i osobenjak izolovan u "seoskoj kući gluvog čovjeka".

S jedne strane portretista kraljevskih porodica, a s druge žestoki satiričar koji je u seriji od 80 grafika poznatim pod nazivom "Kaprici" ismijavao plemstvo i rimokatoličko sveštenstvo.

Patriota iza kojeg je ostao ciklus slika "Užasi rata" koje svjedoče o Napoleonovom pustošenju Španije, ali i karijerista - Bonapartin čovjek koji se za vrijeme tog istog rata slobodno kretao zemljom, da bi na kraju postao dobrovoljni egzilant u neprijateljskoj Francuskoj. Sve je to pomalo bio Goja, ali istinski i najdublje bio je umjetnik koji je zbijao svoj izraz kao što je kćer one tetke iz Andrićeve priče zbijala svoje tkanje.

"Kao dete gledao sam kako ta moja tetka uči svoju kćer, malo stariju od mene, da tka. Mala je sedela za vratilom, a tetka pored nje. Čunak je leteo i vratilo lupalo, ali je glasnije od sve lupe vikala moja tetka pri svakoj niti i svakom udarcu. Zbijaj, zbijaj to bolje! Što ga žališ? Zbijaj to jače!", pisao je Andrić u "Razgovoru sa Gojom", dajući metaforičnu sliku o tome kakav bi umjetnički izraz trebalo da bude.

"Zbijaj! Gušće! Ne tkaš sito!", reći će Andrić u ime tetke, da bi i u ime Gojino ponovio da je ovaj cijelog života slikao pod devizom te priproste i oštre žene, jer svi koji vrijede u tom poslu, je l' te, oštri su.

Fransisko Goja bio je besprijekoran na polju zanata, što je dokazivao portretima od kojih je valjalo živjeti, ali slikar velikih estetskih nagona. Na platnima prikazivao je mentalne institucije, vještice, fantastična stvorenja, religijsku i političku korupciju, iz čega su kritičari kroz decenije i vijekove protumačili da se plašio kako za sudbinu svoje zemlje, tako i za sopstveno mentalno i fizičko zdravlje.

Ostvario je veliki uticaj na francuske slikare 19. vijeka, naročito na Manea, ali i mnogi slikari 20. vijeka stvarali su nadahnuti njegovim djelom. Gojino djelo, jedna je od školskih definicija, ogledalo je španske istorije vremena u kojem je živio.

"Prvi, u prirodnoj veličini potpuno profani ženski akt u zapadnjačkoj umjetnosti", rečeno je za Gojinu sliku "Gola Maja", koja je uz "Obučenu Maju" najpoznatije njegovo djelo.

Te dvije slike originalnog naziva "Ciganke" za vrijeme Gojinog života nikad javno nisu izložene, a danas u madridskom muzeju "Prado" čine špansko kulturno blago od neprocjenjivog značaja. Možda je upravo to onaj rang o kojem je Ivo Andrić pisao i koji je kod umjetnika mnogo viši nego što u lažnom pasošu piše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije