BANJALUKA- Dušan Otašević je srpski akademik i jedan od najznačajnijih predstavnika pop-art umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji. Priredio je više od pedeset samostalnih i učestvovao na više od sto pedeset kolektivnih izložbi kod nas i u svijetu.
Njegove zasluge i priznanja ovdje je nemoguće nabrojati, a koliko je neumoran radnik, ekipa "Nezavisnih" uvjerila se u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) gdje je trenutno angažovan na postavci "Ilija Dimić - izložba slika i konstrukcija". Ova izložba prvi put prikazana je 1990. godine u beogradskoj Galeriji "Sebastijan".
Tom prilikom je premijerno predstavljena ova fikcionalna simulacija, odnosno stvaralaštvo do tada neotkrivenog pilota i avangardnog umjetnika. Imaginarni lik Ilije Dimića osmislili su Dušan Otašević i Branko Vučićević, a njegov život smješten je u period avangarde. Živio je od 1901. godine, kada je rođen u Beogradu, do 1938. godine, kada gine kao borac u Španskom građanskom ratu. Školovao se na Bauhausu, oduševljavao se dadaizmom, zenitizmom, ruskim konstruktivizmom itd. Sa ostalim detaljima iz izmišljene biografije Ilije Dimića banjalučka publika moći će da se upozna već sutra u 20 časova, za kada je u MSU RS zakazano otvaranje izložbe Dušana Otaševića.
NN: Da li uvijek učestvujete u postavci izložbe i kako Vam se čini prostor MSU RS?
OTAŠEVIĆ: Ja sam video prostor ranije, ali ovo mi je prvi put da ovde izlažem. Prostor je odličan, sa programom za koji znamo da je odavno poznat van ovog grada. Prostor je jako zanimljiv i zahtevan je. Sa jedne strane zgodno je što ima dosta tih odvojenih prostorija, pa se dolazi do neke celine iako je ovu izložbu lakše staviti u jednu prostoriju. Inače postavljam uvek i mislim da je to jako važno jer se isto radi o kreativnom delu posla. Izložba uvek izgleda drugačije, a ovo je njeno drugo prošireno izdanje, ovaj put u prostoru koji sam nekako nameće neka drugačija rešenja.
NN: Po čemu se razlikuje to drugo prošireno izdanje izložbe od onog prvog iz 1990. godine?
OTAŠEVIĆ: U literaturi je poznato da postoji pisac, literat, pripovedač koji izmisli jedan lik, ali u likovnoj umjetnosti nije baš uobičajno da se izmisli lik koji će imati atribute koje mu ja dam. Ne samo ja, ova izložba je zajednički rad Branka Vučićevića i moj. Vučićević, mislim da to ljudi već znaju, poznati je pisac scenarija i uz razne svoje aktivnosti on je odličan poznavalac avangarde naše i svetske. Tako je Ilija Dimić radio u vreme dvadesetih i tridesetih godina, pa se vezivao za rusku avangradu i tadašnje moderne pokrete. Vučićević je dakle bio od dragocene pomoći pošto je on Iliju smestio vrlo ubedljivo u taj period. Ilija Dimić taj svoj ubedljivi život, uz neka njegova nova otkivena dela, živi i danas.
NN: Pored toga što ste rekli, pretpostavljam da Ilija Dimić nikako nije slučajno smješten u vrijeme avangarde. Koliko je taj pravac, odnosno niz pravaca između dva svjetska rata plodniji period od ostalih perioda u istoriji umjetnosti?
OTAŠEVIĆ: Jeste plodniji, zato što je tada došlo do novih otvaranja ka nekim novim mogućnostima. To su bili ogromni i džinovski iskoraci. Danas je vreme za likovnu umetnost veoma razuđeno, a tada je prosto jedan dominantni pravac u likovnoj umetnosti smenjivao drugi, tako da su ovo bili ogromni prodori i vrlo je zahvalno bilo Iliju Dimića smestiti u isti. Mogli smo da ga smestimo i u renesansu, ali ja se tu ipak ne bih snašao.
NN: Pošto lik Ilije Dimića živi već dugo, kakva su Vaša iskustva sa reakcijama ljudi koji se prvi put sretnu s njim? Čitao sam ispovijesti pojedinaca koji su se u prvi mah po dolasku na izložbu crvenili od sramote jer ne poznaju "tako impresivnu ličnost iz naše istorije".
OTAŠEVIĆ: Kada je otvorena ta izložba u Galeriji "Sebastijan", onda se meni javio taj istoričar umetnosti i likovni kritičar, na kojeg se odnosi vaše pitanje. On se inače bavio zenitizmom. Onda se meni javi i kaže: Kako ja ne znam za tog Iliju Dimića? Tražio je neke dodatne podatke kako bi mogao da piše o izložbi. Tada sam otkrio da je on, zapravo, izmišljen lik. Mada smo na početku imali ideju da tu priču dugo predstavljamo kao realnu, ipak smo odustali jer nije bilo svrhe držati je kao mistifikaciju. Međutim, Ilija je tako ubedljiv da ga još neki ljudi drže za stvarnu ličnost ili su u nedoumci.
NN: Izložba se zapravo bavi pitanjima originalnosti i kopije umjetničkog djela. Postoji li odgovor na pitanje kako biti originalan?
OTAŠEVIĆ: Svaki umetnik ispočetka, što je i sa mnom bio slučaj, veruje da od njega svet počinje, da je originalan i da će biti neponovljiv. Naravno, vrlo brzo otkrijete da je sve već negde urađeno i rečeno i da više nije pitanje "šta", već je pitanje "kako" nešto uraditi.
NN: Vaši počeci vezani su za pop-art i državu koja je imala uređen sistem i sluha za umjetnost - bar vizuelnu. Ko i kako se danas brine za umjetnost?
OTAŠEVIĆ: To je vrlo ozbiljno pitanje. U vreme mojih početaka mladi umetnik imao je neograničenu podršku institucija, bile su komisije za otkup itd. Postojala je otvorena saradnja sa svetom. Umetnost (kako vidim da se sa njom radi danas) ne sme da ima limite i da se smešta u atare, jer odmah umire. Ona zapravo i živi od rušenja estetskih i bilo kakvih granica. Evo mala digresija. Bivša Jugoslavija je imala jedno ostrvo, danas je ono u Hrvatskoj, koje je bilo najzapadnije u zemlji i zbog slabih komunikacija ljudi su tamo živeli vrlo izlovano. Onda su se ženili, udavali i pravili porod između sebe. Taj porod nije bio dobar. Naprosto to važi i za život i za umetnost: moraju da se mešaju nacije, religije, kulture jer je onda život kompleksniji, bogatiji i bolji. Što se tiče dela pitanja o tome ko brine za umetnost danas, moj je utisak da ono što je nekad radila država, rade privatni kolekcionari koji se pored trgovine bave i izradom ozbiljnih monografija.
NN: Davne 1990. za potrebe izložbe dijeljeni su i propagandni leci. Na jednom je pisalo i "Dimića za predsednika".
OTAŠEVIĆ: To se dosetio Vučićević. Devedesete nije bilo mogućnosti da se leci bacaju iz aviona, kako je to radio pilot Dimić, pa su deljeni u skladu sa vremenom. Tu je bilo i drugih natpisa kao što je: "Letenjem protiv letargije". Natpis koji ste pomenuli bio je odgovor na vreme prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u bivšoj Jugoslaviji.
NN: Šta bi na takvom jednom letku trebalo pisati danas?
OTAŠEVIĆ: Sad ste me zatekli. Ipak ne bih negativne stvari pričao o današnjem vremenu jer sam ovde vaš gost. Ne mislim samo direktno na Republiku Srpsku, nego na celo okruženje. Ja znam da nema ni novca u budžetu, ali nema ni prepoznavanja i brige za umetnost, kulturu i identitet. Bez prepoznavanja kulture jedna nacija naprosto ne može da opstane, i to ne samo tradicije. To se prepoznaje, mi smo svi ponosni na našu tradiciju, ali ne treba zaboraviti da se danas pravi tradicija za budućnost. Vi i ja se možemo diviti našim ikonama, ali mi ne možemo ostati u srednjem veku. Ovo danas što se pravi, to je naša karta za sutra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.