Vizuelna umjetnost

Radenko Milak: Umjetnost neće spasiti svijet

Radenko Milak: Umjetnost neće spasiti svijet
Radenko Milak: Umjetnost neće spasiti svijet

Venecijanski bijenale vizuelne umjetnosti 57. put počeo je koncem prošle sedmice, a u narenih šest mjeseci na ovoj prestižnoj smotri Bosnu i Hercegovinu predstavljaće projekat "Univerzitet katastrofe", koji je u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske realizovao Radenko Milak, zajedno sa Romanom Uranjekom i gostujućim umjetnicima.

Pored toga što je veliki broj internacionalnih umjetnika bio uključen u ovaj projekat, "Univerzitet katastrofe" govori i o internacionalnim temama.

Tako je Radenko Milak u svom radu objedinio traumatične tačke istorije 20. vijeka poput Aušvica, Hirošime ili Černobilja, a šta misli o temi katastrofe, kao i svojoj umjetnosti i Venecijanskom bijenalu govorio je za "Nezavisne".

NN: I prije ovog projekta Vi ste bili zainteresovani za temu katastrofe.

MILAK: To je vječita tema. Sva interpretacija slikarstva od 14. pa do 19. vijeka bila je usko vezana za interpretaciju Biblije i biblijskih tema, sa kojima su usko vezane teme katastrofe. Dakle, to je prosto jedna tema koja ima svoj istorijski kontekst, a ono što sam ja radio u svojim radovima vezano je za jedan projekat koji sam realizovao u Darmštatu prije par godina. Svaki dan u godini sam slikao jedan rad i to je bilo na kraju 365 slika. Uzimajući u obzir da sam svaki dan slikao o onom što se desilo na taj dan, po završetku projekta shvatio sam koliko je katastrofa bila prisutna u tim temama, tako da sam već tada, 2014. godine, počeo da radim na temama vezanim za katastrofu.

NN: Radom kojim predstavljate našu zemlju u Veneciji poručujete da je katastrofa sveprisutna, ali, ukoliko nam se ne dogodi lično, mi na nju kao da ne reagujemo...

MILAK: Mi smo danas kroz dnevnu i žutu štampu, kroz televiziju, svakodnevno bombardovani katastrofom. Poenta ove izložbe nije ta direktna poruka, već da se kroz jedan senzibilitet umjetnika neke stvari predstave na jedan vrlo senzualan način. Ono što mediji rade je plasiranje informacija na prvu loptu, dok umjetnost pokušava kreirati neku distancu i ukazati koliko su određeni događaji bili traumatični za cijelo čovječanstvo.

NN: Interesantno je da na ovom projektu imate dosta saradnika. Da li je, po Vašem mišljenju, savremena umjetnost individualni ili timski rad?

MILAK: U odnosu na Rubensov primjer koji je bio veliki slikar, a imao je veliki broj asistenata i saradnika oko sebe, mi danas živimo u drugom i vremenskom i društvenom kontekstu. Ipak, teško je u Veneciji govoriti o nekoj temi samo iz individualne pozicije, s obzirom na to da mi dolazimo iz jedne male zemlje. Nemamo paviljon na Đardinima, tako da ovaj projekat kroz jednu internacionalnu saradnju, kroz jednu organizaciju čitavog projekta u smislu produkcije, jeste jedan model kojim sam se ja bavio i ranije kroz svoje radove. U suštini, nama je bilo bitno da napravimo projekat koji će imati vrlo jasan internacionalni kontekst.

NN:  Više puta ste izjavili da Vašu umjetnost i umjetnički proces smatrate jednom maratonskom disciplinom...

MILAK: Ako imate jednu dublju viziju da projekat razvijate na nekom dugoročnom planu, samim tim je i mogućnost veća da projekt uspije. Jako veliki broj književnika je romane objavljivao u tomovima, u određenim serijama. Isto tako to je čest slučaj u slikarstvu, da slikar čitav život slika jednu sliku, tako da su to stvari koje su prosto nepredvidive. U suštini nastojite uvijek naći neku temu kako ćete nazvati izložbu, ali ono što je mene opsjedalo i što je najprikladnije u mom radu je nešto što je vezano za naziv "Univerzitet katastrofe". Ali, bez neke planske priče, bez dugoročne vizije, projekat može biti samo jedan eksces, a šta je eksces u čitavoj storiji, jedan trenutak i to je to. Ono što mislim da je potencijal ovog projekta je upravo taj njegov proces, odnosno maraton. "Univerzitet katastrofe" je zapravo ovdje premijerno predstavljen, a nakon novembra i Venecijanskog bijenala, izložba putuje u Banjaluku, Švedsku, Francusku... Ona ima potencijal da se razvija dalje i partneri koji su uključeni u nju su upravo inicijalni faktor i motor projekta.

NN: Ukoliko ste uspjeli vidjeti centralnu izložbu i druge paviljone, kako ocjenjujete ovogodišnje izdanje Venecijanskog bijenala?

MILAK: Bijenale je svaki put atrakcija, prvenstveno za turiste, pa onda za stručnu publiku i umjetnike. To je upravo poenta tog projekta. Venecija je kao grad ugostila strane zemlje da naprave svoje paviljone i svake druge godine prezentuju svoje umjetnike. Tu se upravo govori o tom potencijalu i internacionalizaciji jednog grada kao što je Venecija. Venecija je poslije protjerivanja Jevreja iz Španije bila prva država, odnosno grad koji je prihvatio Jevreje kao prognanike, tako da to dosta govori o jednom temperamentu grada. I dandanas Venecija ima tu ulogu i živi od turizma, a Bijenale i ti paviljoni daju jednu kičmu gradu, da to nisu samo zgrade i vedute grada, nego da tu postoji jedan sadržaj koji je umjetnost, arhitektura, zabava. Tako da je Bijenale višeslojna priča. Znači ima višeslojnu publiku, od turista, do usko vezanih profesionalaca koji se bave tim poslom.

NN: Da li, stoga, u Veneciji važi ono pravilo da će umjetnost spasiti svijet?

MILAK: Umjetnost neće spasiti svijet. To je prosto jedan začin, jedan dodatak koji naš svakodnevni život oplemenjuje i daje mu dublji smisao.  Ne vjerujem da umjetnost može promijeniti ili spasiti svijet, ali može mu dati jedan dublji uvid u neke problematike i te iste problematike kroz svoj filter može pojasniti i približiti ljudima.

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije