Na granici Kazahstana i Uzbekistana, usred azijskih stepa koje su nekad bile dio Sovjetskog saveza, ribarska flota rđa na površini koja je nekad bila jezero.
Desetine ribarskih brodova nasukani su kilometrima od obale nekad četvrtog najvećeg jezera na svijetu - Aralskog, čija je površina bila čak 68 hiljada kvadratnih kilometara.
Sada je to Aralska pustinja jer vode tamo odavno nema. Sovjetske vlasti preusmjerile su rijeke Amu Darjai i Sir Darju, koje su jezero snabdjevale vodom kako bi na ovom području uzgajale pirinač, lubenice, žitarice i pamuk.
Kanale za navodnjavanje vlada je počela da gradi 1940-ih, a njihov loš kvalitet doveo je do velikih gubitaka vode, kod nekih čak i do 75 odsto.
U narednih 20 godina Aralsko jezero se smanjivalo, prvo za 20 centimetara godišnje, a kasnije i do 90.
Uporedo s tim, povećao se salinitet jezera za pet puta i uništio većinu flore i faune. Propala je ribarska industrija, zahvaljujući kojoj je preživljavalo lokalno stanovništvo, a brodovi, kojima su pokušali da se vrate do mora, ostali su nasukani u mulju dok se jezero isušivalo. Područje postalo groblje brodova.
Zbog otpada koji se ispuštao u rijeke, zemlja je ostala neplodna. S nestankom ribarske industrije rasla je nazapolsenost, a veći dio stanovništva se iselio.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
