Na blatnjavoj obali rijeke u južnom Pekingu, Huang Meimei kuva ručak na otvorenom. S njom su i njeni "saborci" i svi zajedno žive na ulici. Odbačeni od ljudi i društva, njih troje su došli u Peking da se bore za pravdu.
Huang insistira na tome da oni nisu beskućnici, iako bi se na prvi pogled reklo da jesu. Naime, oni su doputovali u Peking iz provincije, a sve kako bi se žalili vlastima u Pekingu na oduzimanje imovine. Njihove lokalne vlasti im nisu mogle pomoći, pa su oni odlučili da lično dođu i predaju žalbu.
S obzirom na to da oni tehnički nisu beskućnici, zabranjeno im je da koriste skloništa za beskućnike. Umjesto toga, oni bukvalno žive na ulici i to na temperaturama koje su se nedavno spustile i do -18.
Međutim, oni su u Peking došli još prije nekoliko godina i odlučni su da se neće vratiti sve dok se njihov slučaj ne riješi. Kažu da će se boriti do kraja, kakav god taj kraj bio.
Huang priznaje da najteže podnosi noći, jer su one i najhladnije. "Na sebe obučem sve što imam, a onda se omotam i plastičnom folijom, tako da mi samo oči vire", kaže ona i dodaje: "Jednom sam čak pomislila da ću umrijeti od zime, ali sam preživjela, jer moram da izdržim za ono za šta se borim."
Huang boravi na pekinškim ulicama još od 2010. godine, nakon što je tri godine bezuspješno u svojoj provinciji Fuđian pokušavala da vrati imovinu. Ona tvrdi da su joj kuća i imovina nezakonito oduzeti i u svojoj borbi je došla do Pekinga.
Na pitanje od čega živi, Huang odgovara da kupi stvari iz smeća, prepravlja ih, a zatim prodaje na ulici.
"Ovdje gdje smo napravili privremeno sklonište, ložimo vatru, ali bez obzira na sve, hladno nam je i smrzavamo se", kaže ona.
Društvo joj pravi i Žang Rongming, koji se istim povodom obreo u Pekingu, takođe tražeći pravdu.
"Ovdje smo zaista dugo, viđao sam ljude kako umiru pored nas", kaže Žang i dodaje: "Evo, prošle zime naša koleginica, koja je takođe došla da uloži žalbu, smrzla se ispred vrata bolnice, nije joj bilo spasa."
Žang potiče iz jugozapadne kineske provincije Sečuan, a došao je u Peking da se bori za odštetu za povredu na radu, koju je zadobio kao građevinski radnik. Inače, u Kini je pravilo da se žalbe predaju lično, jer ako se to učini poštom, zvaničnici će ih obično ignorisati i neće ništa učiniti po njihovom pitanju. Ovi ljudi se godinama bore za pravdu, živeći na ulici, daleko od svojih domova.
Inače, sjeveroistok Kine je pogodila jedna od najoštrijih zima posljednjih 30 godina i ovi ljudi kažu da svako jutro iščekuju smrt.
"Od zime mi popucala koža, imao sam osjećaj kao da mi neko noževe zabija u koljena, lice, ruke", kaže Žang, dodajući da je noć 23. januara bila najhladnija otkako on pamti.
Inače, sam proces ulaganja žalbe u Kini je veoma komplikovan. Prvo se uputi žalba lokalnim vlastima, međutim, kako se na lokalnom nivou malo šta može riješiti, oni obično odlaze u Peking, gdje svoje žalbe predaju u Državni biro za pisma i žalbe. Za mnoge je upravo ovaj biro jedina nada da će njihov status ili problem biti riješeni. Upravo je zgrada Biroa mjesto gdje mnogi od njih kampuju.
Ipak, kako sve to traje prilično dugo, mnogi poput Huang znaju ostati u Pekingu i po nekoliko godina, jer im se ne isplati vraćati kući. Drugi, poput Žanga, koji žive bliže Pekingu, dolaze s vremena na vrijeme i tu ostaju po nekoliko mjeseci. Žang dolazi od 2013. godine, a preživljava od onoga što isprosi ili dobije kao milostinju.
"Malo ko od nas može da priušti hranu, a ne smještaj", kaže Žang, dodajući da postoje dobri ljudi koji ih redovno obilaze i donose im hranu.
"Nemam drugog izbora nego da ostanem ovdje i nadam se. Ovo je poput rata, kada moraš da se boriš za ono što znaš da ti pripada. Radije bih umro nego odustao od svoje žalbe. Moja jedina želja je da predsjednik Si može da riješi sve naše probleme. Ipak, svjesni smo da sve to traje i da im je potrebno vremena za ovoliko žalbi", kaže pomirljivo Žang.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.