Fascinacija Titom i njegovim "socijalizmom s ljudskim licem" decenijama je postojala u Njemačkoj.
Ove godine ju je slovenačko-italijanski istoričar Jože Pirjevec "raspalio“ do krajnosti svojom knjigom "Tito – Die Biografie", prvom sveobuhvatnom biografijom o Josipu Brozu u Njemačkoj na čak 720 strana.
Prije nekoliko dana njemačka radio-stanica "Dojčfank“ posvetila joj je prilog, a od maja gotovo da nije bilo iole uticajnog njemačkog lista koji nije govorio o ovoj knjizi; od "Tagesšpigla“ do "Frankfurter algemejna cajtunga“.
Jednu Titovu fotografiju iz partizana 1942. "Velt“ je članak o ovoj knjizi ilustrovao fotografijom s potpisom: "Kul vođa partizana".
"Tagesšpigl“ je otišao korak dalje uporedivši Tita s prvim gradonačelnikom Zapadnog Berlina, socijalistom Ernstom Rojterom, bivšim komunistom koji je, uoči nagle smrti 1953, takođe pao u nemilost Josifa Visarionoviča Staljina zbog prozapadnog zaokreta, iako je i on, kao i Broz, u nekom trenutku bio blizak Staljinu.
"Velt“ u svom članku, na osnovu Pirjevčeve knjige, odgovara na pitanje iz naslova "Kako to da je jedan diktator bio tako omiljen?"
Pirjevec je knjigu napisao kao krunu 30-godišnjih istorijskih istraživanja. Njemački mediji su je opisali kao "živi portret fascinantne i često kontradiktorne ličnosti jednog od najznačajnijih svjetskih državnika 20. vijeka". Iako je i njegova porodica odmah nakon Drugog svjetskog rata bježala iz Slovenije na slobodnu teritoriju Trsta, Pirjevec je Tita opisao kao čovjeka "koji je iz razjedinjene komunističke partije u Kraljevini Jugoslaviji uspio da izgradi partizansku vojsku kojom je porazio Hitlerove i Musolinijeve trupe".
Opisao ga je kao oslobodioca Jugoslavije i osnivača Pokreta nesvrstanih, istovremeno kao nekoga ko je Staljinu rekao "istorijsko ne", ali i kao diktatora koji je nemilosrdno progonio svoje protivnike, da bi na kraju, ne ostavivši nakon svoje smrti nasljednika, ostavio svojevrsni politički vakuum koji je doveo do brutalnog raspada zemlje koju je vodio.
Knjiga je prepuna anegdota koje su u državama na prostoru bivše Jugoslavije više ili manje poznate, ali su njemačkoj publici, sudeći prema člancima o knjizi, sasvim nove i fascinantne. Recimo, da su nakon Staljinove smrti na noćnom radnom stolu sovjetskog vođe pronašli Titovo pismo:
"Prestani da šalješ na mene sve te atentatore. Do sada smo ih uhvatili već pet, jednog s bombom, jednog s oružjem. Ako s tim ne prestaneš, biću prisiljen da ti pošaljem u Moskvu jednog svog, a drugog neću morati da šaljem“.
Pirjevec čak ostavlja otvorenim da je Staljin pretrpio moždani udar nakon te poruke. On opisuje i koliko je Josip Broz tokom rata vodio računa o Staljinovom mišljenju. Recimo, kad su u partizanima 1943. raspravljali da li će mu dodijeliti čin maršala, koji se do tada koristio samo u Crvenoj armiji, Tito je pitao: "Da to nije previše? Šta će na to reći Rusi?"
Pirjevec navodi i Titova ratna poniženja, kao kada je, bježeći iz obruča u Bici na Sutjesci, iza sebe ostavio uniformu, koju su potom Nijemci javno izložili kao ratni trofej. Opisuje, međutim i kako je nakon operacija "Švarc", "Vajs" i "Roselsprung", koje istorija pamti i kao bitke na Sutjesci i Neretvi, odnosno Desant na Drvar, Hitler imao jedan od najgorih napada bijesa jer su Tito i Vrhovni štab još jednom uspjeli da pobjegnu iz njegovog obruča.
Pirjevec je naveo i da se Hajnrih Himler, Hitlerov šef programa istrebljenja Jevreja u koncentracionim logorima, Titu u nekom trenutku divio kao "čovjeku snažnog karaktera".
"On je zaista zaslužio svoju titulu maršala. Volio bih kad bismo u Njemačkoj imali desetak takvih kao što je on", zapisao je Himler.
Pirjevec je citirao Edvarda Kardelja kako je on objasnio progone političkih neistomišljenika u Jugoslaviji:
"Ako to ne učinimo, Staljin će pretvoriti Jugoslaviju u jedan užasni koncentracioni logor." Istoričar je pomenuo da se Titovom teroru, konkretno progonima ustaša i četnika, kao i njihovih simpatizera, ali i onih koje je Titov režim smatrao sumnjivim po tom pitanju, Staljin divio.
Knjiga broj neposlušnih "staljinista" koji su prošli kroz mučilišta Golog otoka, procjenjuje na 15.000. Vremenom je Tito, piše Pirjevec, značajno ublažio svoje metode, tako da su Stevan Dedijer, Milovan Đilas i Aleksandar Ranković, nakon smjene, smjeli čak da putuju na Zapad.
Pirjevec čitatelje vodi dalje kroz omekšavanje režima i verbalnog delikta, uvođenje samoupravnog socijalizma, otvaranje prema Zapadu, susrete s Vilijem Brantom, Džonom Kenedijem, Ričardom Niksonom, britanskom kraljicom Elizabetom II koja je rekla: "Ako je on mehaničar, ja onda nisam britanska kraljica."
Pirjevec piše da je Tito bio slab na zgodne žene, da je imao izuzetan apetit za fina jela i pića, uopšte da je živio kao hedonista.
Naveo je da Tito Nobelovu nagradu za mir nije dobio samo zato što su ga minirali Sovjeti i, konačno, da nasljednika nije imao jer je Edvard Kardelj, koji je trebalo da bude taj, umro godinu dana prije Tita. "Diktatori nikad ne uspiju da ostave nasljednika", zaključio je Pirjevec.
(Express.hr)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.