Život s one strane

Predrasuda je psihičko oboljenje

Predrasuda je psihičko oboljenje
Predrasuda je psihičko oboljenje
N.N.

Po prirodi sam druželjubiva i vesela. Osim kada pred mene stavite osobu punu predrasuda. Tada moji nokti drečavih boja polako dobijaju oblik oštrih kandži, a tijelo mi dobije nagon za fizičkim nasiljem. Priroda, šta li je, mislim da je to jedina stvar oko je se moj mozak i moje srce slažu: ježimo se na predrasude.

Poslednjih dana sam zatvorena u kući. Prehlada, infekcija svega mogućeg i nemogućeg, simptomi od upale grla do sigurne smrti. Sve ih imam. Kad je bal, neka bude kraljevski. A moje strpljenje na ispitu. Moja kultura na ispitu. Vaspitanje. I ono: ne svađaj se s budalom, povući će te na svoj nivo pa će te pobijediti iskustvom.

Scena: apoteka. Ušla sam u taj dobro poznat objekat, razočarana što ne vidim "svoju" djevojku koja me obično uslužuje i ne pravi grimase jer želim uputstvo pročitati prije nego uzmem lijek. Imala sam ja taj neki rak i tu neku transplantaciju matičnih ćelija, pa se valja malo pripaziti ponekad. Dajem joj recepte. Lista ih. I zastaje kod jednog. Ventolin inhaler.

Sat vremena prije toga pulmolog mi je redom nabrojao šta će mi sve dati, između ostalog i ventolin inhaler. I nisam tome pridavala značaj. A onda me je ona pogledala. "Ovo vam je prvi put da uzimate pumpicu? Sigurni ste? Ma dobro, nije to tako strašno." U tom momentu, moj svijet je stajao čvrsto kao i prije, nepoljuljan jednom predrasudom i glupošću širom od svemira. Ali sam se zapitala šta je sa svijetom svakog djeteta ili tinejdžera koje danas dobilo svoj ventolin, naočare, aparatić za zube ili nedaj Bože neko drugo pomagalo. Zapitala sam se koliko plitki naši umovi moraju biti kada jedan farmaceut smatra da je ventolin poniženje, kada vam zbog tog raspršivača uputi pogled zbog koga se trebate osjećati poniženo i sramno. Sjetila sam se svih onih majki koje djecu sklanjaju od vršnjaka koji su drugačiji, svih onih koji smatraju da su Down djeca nasilna, koji se smiju pjegama, šapuću o epilepsiji, čude osobama u kolicima koje se šminkaju, svih onih koji sažaljevaju, izbjegavaju i diskriminišu. I sjetih se koliko njih još uvijek sami sebe osuđuju i skrivaju se nošeni strahom šta će ko da kaže.

Njen pogled je trajao nekoliko sekundi. U tih nekoliko sekundi stalo je pregršt pitanja koja sam progutala kao knedlu veličine sunovrata ovog društva u kome živimo. Jer je besmisleno. Jer ona neće razumjeti. I jer bih opet krenula na vjetrenjače, voljom još krvavom od prošle bitke.
Ja imam 30 godina. Vidjela sam bijedu i sjaj svega što nam ovaj život može donijeti. I ne smeta mi da za sobom vučem i 40 Alibabinih razbojnika ako ću tako biti zdrava. Ali šta je sa onima koji tek odrastaju? Ne posipajte im trnje na već krivudave puteve. Jedne naočare ne zamagluju pogled na svijet. Jedna pumpica ne umanjuje ljubav nečijeg srca. A epilepsija nikako nije psihičko oboljenje. Predrasuda jeste. Liječite je.


U narednom periodu portal Nezavisne.com objavljivaće serijal tekstova posvećen onima koji su preživjeli ili se još uvijek bore sa nekom od teških bolesti. Tekstovi su vlasništvo bloga "Heroji po šiframa". Ukoliko ste pobijedili ili se još uvijek borite sa teškom, neizlječivom ili hroničnom bolešću i želite podijeliti svoju priču - javite se vlasnici bloga putem ove e-mail adrese

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Izdvojeno
Najčitanije