Neušvanštajn ili Novi labudov kamen je njemački dvorac na jugozapadu Bavarske u regiji Algau na području opštine Švangau, kraj Fuzena, koji je 1869. godine počeo da gradi bavarski kralj Ludvig Drugi. On je danas jedan od najpoznatijih dvoraca i romantičnih prizora na svijetu, te omiljeno turističko odredište.
Građen je od 1869 - 1886. godine, uglavnom u stilu njemačke romanike iz 69. vijeka, premda vrlo slobodno interpretirane. Pojedini detalji preuzeti su iz stvarnih zgrada, ali je dvorac u cjelini originalna građevina. Prostire se na površini od 5.935 m² na nadmorskoj visini od 965 m. Od planiranih 228 prostorija dovršeno je svega 15, a troškovi izgradnje dvorca iznosili su u trenutku Ludvigove smrti nevjerovatnih 6.180.047 maraka. U neposrednoj blizini nalazi se i obližnji dvorac Hohenšvangau.
Oživljavanje Vagnerovih drama
Ludvigov otac Maksimilijan Drugi je u blizini današnjeg dvorca 1837. godine kao svoju ljetnu rezidenciju sagradio dvorac Hohenšvangau i to u gotičkom stilu. U njemu je odrastao i mladi Ludvig, gdje se upoznao i s Rihardom Vagnerom, čije su opere izrazito uticale na budućeg kralja. Na mjestu Hohenšvangaua nalazila se tvrđava Švanštajn, čije je ime Ludvig Drugi kasnije iskoristio za svoj novi dvorac. Na mjestu današnjeg dvorca Neušvanštajn nalazile su se takođe ruševine prijašnjeg dvorca koje su u potpunosti uklonjene pri izgradnji temelja novog dvorca građenog u stilu drevnih njemačkih vitezova. Dvorac je trebalo da postane privatno mjesto na kojem će u pozorišnim predstavama oživljavati heroji Vagnerovih drama.
Početne skice dvorca načinio je 1868. godine scenograf minhenskog dvorskog pozorišta Kristijan Jank, koje je u arhitektonske nacrte pretvorio Eduard Ridel, a izgradnja je počela 1869. godine. Sama lokacija bila je veliki problem pri gradnji dvorca, jer se nalazila na oko 200 metara iznad postojećeg puta na bezvodnoj stijeni. Pronađen je izvor koji je preusmjeren prema dvorcu u koji i danas uvire. Ridel je vodio radove sve do 1872. godine, a gradnju su do 1886. godine nastavila još dvojica arhitekata. Gradnja je obustavljena Ludvigovom smrću 1886. godine, kada je većina dvorca već bila završena, kao i dekoracije kraljevskih odaja, ali drugi su enterijeri ostali nedovršeni.
Raskošan enterijer bez pretjeranog kiča
Iako nije u potpunosti dovršen, dvorac ima veliki broj vrijednih prostorija uređenih u stilu neoromanike. Vanjski izgled dvorca stvara jaki utisak rasporedom raznih elemenata, a masivni kameni zidovi olakšani su s malo dekoracija. Stoga se i ne očekuje bogatstvo i složenost unutrašnjih prostorija, jer je teško pronaći i djelić površine bez nekakvog figurativnog ili ornamentalnog uzorka. Posebno raskošna je Ludvigova spavaonica u gotičkom stilu s izrezbarenim hrastovim panelima i slikama koje ilustruju legendu o Tristanu i Izoldi. Masivni krevet s dekorativnim baldahinom izrađivalo je 14 majstora preko četiri godine. Ludvig je uhapšen u noći između 11. i 12. juna 1886. godine, upravo u svojoj spavaonici, i uskoro proglašen duševno bolesnim.
Dnevni salon je posvećen mitu o vitezu Lohengrinu prikazanom na tapiserijama. Između dnevne i radne sobe nalazi se mala tzv. pećina, koja je dekorisana vještačkim vodopadom i promjenjivom igrom svjetla. Trpezarija je sa tri sprata nižom kuhinjom povezana malim liftom za jelo.
Dvije najvrednije i najatraktivnije prostorije u dvorcu su prijestona dvorana (Thronsal) i dvorana pjevača (Sangersal). Prva je okružena kičenim vizantinskim arkadama, a projektovao ju je Eduard Ridel, po uzoru na Aja Sofiju. Prvobitno je zamišljena kao dvorana grala u Vagnerovom "Parsifalu". Prijestolje koje je trebalo biti postavljeno u središtu dvorane nažalost nikada nije načinjeno. Prijestona dvorana je druga dvorana dvorca po svojoj veličini, a posebno je vrijedna zbog izuzetno dekoratvinih mozaika na apsidi i kružnom prikazu životinja na podu.
Najveći prostor u dvorcu zauzima dvorana pjevača, koja je izvedena prema originalu u Vartburgu i ima uzdignuti strop s panelima ukrašenim intarzijama s dekorativnim motivima prema znacima zodijaka. Zidovi dvorane dodatno su ukrašeni motivima iz "Lohengrina" i "Parsifala". Prema nekim izvorima upravo je ova dvorana podstakla Vagnera na komponovanje "Tanhausera".
Jedna od posljednjih uređenih prostorija nalazi se na vrhu stubišta u visokoj sjevernoj kuli. Posjetioci koji se uspnu tako visoko nagrađeni su pogledom ne samo na romantičnu okolinu dvorca, već i na plavičasti zvjezdani svod dvorane sa skulpturom zmaja i stubovima bogato dekorisanim cvjetnim uzorcima. Ovu prostoriju izradio je Julius Hofman 1884. godine.
Odvojenost posluge neprozirnim staklom
Dvorac je opremljen i tehničkim detaljima koji su odgovarali tadašnjem poimanju modernog života. Tako je dvorac, između ostalog, raspolagao i vlastitim sistemom grijanja i zvoncima za poslugu. Posebno napredna bila je oprema kuhinje u kojoj se mogla određivati toplina, a dvorac je imao i vlastiti sistem za grijanje vode, te toalete s automatskim ispiranjem.
U dvorcu se danas mogu posjetiti i prostorije za poslugu koje su štedljivo opremljene namještajem od hrastovine. Pored jednog stola i jednog ormara, svaka soba imala je i po dva kreveta duga 1,80 m. Prostorije su bile odvojene neprozirnim staklima kako bi se Ludvig Drugi mogao neprimjetno kretati dvorcem. Posluzi takođe nije bilo dopušteno korištenje glavnog stepeništa u dvorcu, već su se morali koristiti uskim i strmim stepeništem za poslugu.
Legenda o nacističkom zlatu
Pred kraj Drugog svjetskog rata u dvorcu su pohranjene zalihe zlata Dojče rajhsbanke, koje su posljednjih dana rata odvezene na, do današnjih dana nepoznato mjesto. Prema nekim teorijama, potopljene su u obližnjem jezeru Alatse, ali te pretpostavke nikada nisu dokazane. Po završetku rata, Bavarski državni arhiv koristio je pojedine prostorije dvorca za pohranu arhivskih spisa, spasenih ih porušenog Minhena.
Dvorac je jedno je od najpoznatijih njemačkih turističkih odredišta koje godišnje posjeti oko 1,3 miliona turista. Uvršten je i na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Poslužio je i kao uzor za bajkoviti dvorac u tematskim parkovima "Diznilenda", kao i scenografija za brojne igrane filmove.
Kralj Ludvig Drugi
Ludvig je bio osobenjak, neki i ne baš bez razloga smatraju da je bio mentalno bolestan, skoro pa šizofrenik koji se bojao ljudi i gradnja tog dvorca bila je njegov bijeg od stvarnosti i života. Odrastao je u obilju i mogao je imati sve što poželi, najbolje školovanje, putovanja i žene. Međutim, Ludvig nije imao ni najmanje interesa za sve ovo gore navedeno, pogotovo ne za žene i putovanja. Bio je osamljenik, ekscentrik i sanjar, daleko od politike i kraljevskih obaveza. Ali, bez obzira na sve te nedostatke, pa i na opravdane kritike svojih podanika, Ludvig je napravio nešto od neprocjenjive vrijednosti, a to su mnogi dvorci i zgrade. Najpoznatiji među njima je dvorac Neušvanštajn.
Turistički obilazak
Da biste posjetili dvorac, prvo morate kupiti kartu u centru koji se nalazi u središtu pitoresknog bavarskog seoceta. Tu vas dočekuje njemačka preciznost i pedantnost, jer karta koju kupite ima broj i tačno upisano vrijeme kada morate biti ispred ulaza u dvorac, a da bi sve bilo kako treba, organizatori su za svaki slučaj i na karti napisali da imate 1,5 km do njega ukoliko idete pješice. Nakon kupovine karte, slijedi penjanje uz strmu asfaltiranu stazu, dovoljno široku da može proći i konjska zaprega. Cijelim putem miriše gusta borovina i čini se kao da je put usječen u šumu. Već pri vrhu dočekuju vas štandovi sa suvenirima, knjige, slagalice, šolje, razglednice itd. Cijene variraju od štanda do štanda, pa vam se može dogoditi da kupite slagalicu od 500 komada za osam evra, a samo par koraka dalje naići ćete na duplo veću slagalicu za 10 evra.
Masivna kapija kroz koju morate proći da biste ušli u njegovo kraljevstvo je dijelom izgubila na svojoj autentičnosti, jer se primijeti elektronski semafor koji pokazuje brojeve koji označavaju koje ulaznice imaju prolaz. Zatim još jedan šok koji "ubija" čaroliju je da morate provući kartu kroz uski prorez da bi vam se otvorila šipka koja vas propušta, napokon, u unutrašnjost dvorca.