Sarajevski mostovi često su u doba osmanske vladavine bili na udaru tada plahovite i opake Miljacke, koja je nosila sve pred sobom.
Rušila je i kuće, plavila čaršiju. I Šeher-ćehajina ćuprija, u narodu poznata kao Šeherija, vidala je rane, ali je opstala do danas. Ljepotu i vrijednost ovog mosta ne čini samo to što predstavlja pojedinačni spomenik graditeljstva osmanskog perioda, već i što je neodvojivi dio ambijenta starog Sarajeva.
"Na jednoj strani mosta imamo naselje Nadmlini, a na drugoj Alifakovac. O vremenu gradnje, graditelju i osnivaču ćuprije se malo zna. Jedna od legendi upućuje da ga je podigao neki od sarajevskih šeher-ćehaja (upravitelji grada), po imenu Hadži Husein. Najvjerovatnije da je izgrađena već u 16. vijeku, jer je postojala potreba da se spoje dvije obale pri samom dolasku u grad sa carigradskog druma", ističe Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac historije Sarajeva.
Kaže da se za Šeheriju veže i legenda o ugrađenom dijamantu.
"Naime, pričalo se da je Hadži Husein po završetku izgradnje mosta naredio da se u jedan od stubova ugradi i poveći dijamant, kojim bi se kasnije, ako se ukaže potreba, finansirala popravka ćuprije. Ali, uskoro dijamant nestane, i pošto je Sarajevo tada brojalo najviše 10.000 stanovnika, brzo se pronađe krivac. Bio je to jedan mladić koji se zaljubio u neku djevojku i poklonio joj dijamant iz stuba ćuprije", priča Garibija.
Kada je tadašnji sarajevski kadija saslušao mladićevu priču, sažalio se i oslobodio ga.
"Mladić je, naravno, vratio dijamant, ali on nikada više nije ugrađen u stub mosta. Završio je u nečijoj kasi", dodaje Mufid Garibija.
U spisima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH stoji da je jedini pisani dokument, koji bi mogao ukazivati na vrijeme izgradnje mosta, kao i njegovog vakifa, u prepisu sačuvan natpis - hronogram, pronađen u gradskom arhivu Mostar.
"Alija, koga nazivaju Hafizadićem, u ime Boga podiže ovo dobro djelo. Na ovaj način sagrađen most nisu vidjeli ni oni koji su mnogo svijeta prošli. Kad je most postavljen Hadi (pjesnik Nihadi) mu reče: 'Ovo je čudesan prelaz'", piše u hronogramu.
Šeher-ćehajin most je 1619. ili 1620. godine znatno stradao u katastrofalnoj poplavi koja je zadesila Sarajevo, da bi potom bio obnovljen.
"Miljacka je 1843. godine opet nadošla i tada su srušena dva potporna stuba na Šeher-ćehajinom mostu, što je dovelo do oštećenja tri svoda uz desnu obalu rijeke. Opravku je finansirao Mustafa-paša Babić, čiji su se konaci nalazili na desnoj strani mosta. Ćuprija je opet 1880. godine oštećena poplavom, da bi godinu kasnije sarajevska gradska opština finansirala opravku", ističe Garibija.
Tokom regulacije korita Miljacke nastale su velike promjene na mostu.
"Tako je 1897. godine zatrpan jedan od pet lukova mosta, i to onaj koji se nalazio na lijevoj obali Miljacke. Vi danas kada gledate taj dio, ne možete primijetiti da se tu nalazio još jedan luk mosta. Moram kazati da je 1904. godine skinuta kamena ograda mosta i dodati su konzolni pješački prelazi sa željeznom ogradom", kaže arhitekta Mufid Garibija.
Po opštem dojmu, Šeher-ćehajin most ima određene sličnosi sa Latinskom ćuprijom u Sarajevu. Sva tri stuba mosta na uzvodnoj strani imaju oštre kljunove ledolomce, u vidu istokrakog trougla s bazom prislonjenom na fasadu mosta. Ukupna dužina mosta je 39,55 metara, a prvobitno je bio dug 51 metar.
Lukovi, čeoni zidovi i svodovi ćuprije zidani su žućkastosmeđom sedrom. Obloga tijela stupova je od krečnjaka. Šeher-ćehajinom ćuprijom godinama se odvijao saobraćaj automobila, što je nespojivo sa ćuprijama iz osmanskog perioda.
"U periodu od 1999. do 2001 restaurirana je, konzervirana i rekonstruisana Šeher-ćehajina ćuprija, čime je dobila svoj izvorni izgled. Ponovo je dobila korkaluk, kameni dio za pješake, nema više motornog saobraćaja. U noćnim satima ovaj nacionalni spomenik je i prigodno osvijetljen", kazao je Mufid Garibija.