Miroslav Evačić bluzer iz pitome Podravine

Miroslav Evačić, tridesetpetogodišnji hrvatski muzičar, svoj prvi kontakt s muzikom imao je uz djeda koji je svirao harmoniku i često pjevao narodne pjesme.

Danas se uspješno bavi muzikom koju definiše kao čardaš bluz, sa primjesama rokenrola, polke i džeza. Veliku podršku u radu mu pruža supruga, koja svira zajedno s njim.

"Prvi puta sam nastupao pred publikom negdje oko 1980. i to kao član recitatorske grupe u osnovnoj školi kada sam čitao pjesmu 'Kad odrastem u čovjeka', povodom nekog praznika u Koprivnici. Tada mi je mama obukla bijelu košulju i crno odijelo ispeglano na crtu. Baš onak' kak' se to nekoć nosilo u svim svečanim prilikama. A ja nisam volio ta štofana odijela jer su me jako škakljala, ali što ćeš, tako je to bilo", prisjeća se Evačić.

NN: Koje stvari su bile presudne da se opredijelite za ovakvu vrstu muzike?

EVAČIĆ: Bio sam član KUD "Koprivnica" i to od druge polovice osamdesetih do pred kraj devedesetih, što sve skupa iznosi oko 13 godina. U KUD-u sam volio to što se svirala baš tradicionalna, izvorna glazba, a kako smo puno putovali, čuo sam puno tradicionalnih napjeva i vidio jako puno plesova i svirao sa dosta izvanrednih ortodoksnih glazbenika. To je puno utjecalo na mene i na moju odluku da počnem da se bavim ovim muzičkim pravcem.

NN: Kako definišete muziku koju svirate?

EVAČIĆ: Glazbu koju sviram volim definirati kao čardaš bluz, ali ima tu i rokenrola, polke, pa čak i džeza, a posljednji album, "Fulmination", moj dobri prijatelj i glazbeni kritičar Anđelo Jurkas je nazvao "Svatovski pank".

NN: Da li ste autor svih pjesama?

EVAČIĆ: Što se tiče autorstva, pola je otprilike tradicionalno, a pola je moje. A aranžmani su većinom moji, dok neke potpisujem sa Gordanom Evačić, koja je, usput rečeno, moja supruga. Gordana svira cimbule, pjeva i dva puta je proglašena najinstrumentalistom godine u kategoriji "tradicionalni instrumenti" od strane Hrvatske glazbene unije.

NN: Koji instrumenti su najviše zastupljeni u Vašim pjesmama?

EVAČIĆ: Od instrumenata su zastupljeni svi klasični rokenrol instrumenti plus tradicijski instrumenti podravskog kraja: cimbule, tambure, plus tradicionalni instrumenti iz svijeta kao što su japanski shakuhachi, kojeg na zadnjem albumu svira legendarni Brajan Riči iz "Violent Femesa".

NN: Jedno vrijeme ste svirali u bendu?

EVAČIĆ: Rokenrol bend sa kojim sam prvi puta svirao i javno nastupao zvao se "Depresija sluha". Svirali smo obrade rokenrol klasika iz svijeta i iz Yuge. Bilo je to također u drugoj polovici osamdesetih.

NN: Koliko albuma ste snimili do sada?

EVAČIĆ: Prvi album "Čardaš Blues" je u stvari kolekcija mojih demo-snimaka iz moje spavaće sobe. U skladu sa tim, u spavaću sobu ne puštaš baš svakoga! Tako sam ti ja odsvirao 90 posto svega, a ostalo je odsvirala i otpjevala Gordana. A moj veliki prijatelj i jedan od najvećih podravskih autora (naravno, uz Blaža Lengera) otpjevao je muške vokale.

NN: Kako je javnost prihvatila nešto novo, originalno i drugačije na sceni?

EVAČIĆ: A što da ti kažem. Prva recenzija albuma bila je u uglednom engleskom "fROOTS". BBC je bila prva radio postaja koja je puštala prva dva albuma "Čardaš Blues" i "Esencijalno", a koje je tek nakon dvije godine reizdala "Scardona" u jednom primjerku, koji je također nazvan "Čardaš Blues". Toliko o prihvaćenosti na domaćem terenu.

NN: Otkud ideja za ovakvo uspješno miješanje stilova?

EVAČIĆ: Ideju za naziv "Čardaš Blues" dao je moj stari prijatelj i izdavač prvog albuma Kruno Jajetić. On je rekao: "Imaš džez-rok, džez-bluz, bluz-rok. Neka ovo bude čardaš-bluz, jer to i je, i čardaš i bluz." A tajna miješanja stilova je sviranje violine u Podravini koje nalikuje sviranju slajd gitare na Misisipiju. Također, izvorni podravski tekst je čisti bluz tekst. Jedina je razlika što su na Misisipiju radili na poljima pamuka, a u Podravini na poljima kukuruza, no suština, iliti bit, je ista!

NN: Kako nastaju Vaše pjesme?

EVAČIĆ: Pjesme pišem spontano, ne sa namjerom. Ne volim reći da ih ja pišem, već uvijek kažem da se inspiracija spustila na mene. Sebe više doživljavam kao kanal kroz koji se nešto manifestiralo iz nestvarnog u stvarno, iz nepojavnog u pojavno. A uzora je bilo mnogo, zbilja mnogo i osjeća se njihov duh dok se preslušavaju albumi.

NN: Gdje ste sve nastupali?

EVAČIĆ: Svirao sam i svatove, pratio mladence, vodio ih do oltara, a svirao sam i velike open erove pred tisućama ljudi. Osjećaj je uvijek isti. Inače, više volim svirati u malim klubovima pred stotinak ljudi; to je puno prisnije, atmosfera je prirodnija, razgovaramo, družimo se. To ti ja najviše volim, taj kontakt sa publikom. Sjećam se jedne svirke u jednom malom klubu kada smo krenuli oko 22 sata, a završili oko pola pet ujutro. Zbilja je bilo prekrasno!

NN: Bavite li se i producentskim poslom?

EVAČIĆ: Producentskim poslom se bavim sve manje jer svakim danom sve manje imam vremena za to. Trenutno produciram samo svoj rad i rad nekih dragih prijatelja. Za to uvijek nađem vremena. A mislim da se najviše isplati baviti šund glazbom. Ukoliko želite zaraditi novca bavite se šund glazbom, na bilo koji način.

NN: Poznati ste i u inostranstvu. Kakav je bio osjećaj kada je pjesma "Az a sep" uvrštena na kompilacijski CD magazina "fROOTS"?

EVAČIĆ: Kad sam saznao da je pjesma uvrštena na taj CD, a "Čardaš Blues" je bio uvršten u top 10 albuma istog magazina, bio sam na ulicama Bangalora, tisućama kilometara daleko od kuće. Zanimljivo je da je to bilo prvo priznanje moga rada uopće, a ja nisam imao nikoga uz sebe da mu to kažem. Uostalom, tko će me uopće i razumjeti što mu ja pričam!?

Kolekcija

NN: Pretpostavljam da posjedujete veliku kolekciju CD-ova.

EVAČIĆ: Već sa osam godina, zajedno sa starijim bratom, počeo sam sakupljati LP ploče eminentnih rok, kantri i bluz glazbenika. Još imam veliku kolekciju LP-a, imam i gramofon, no nije uopće spojen jer mi uzima puno mjesta skupa sa pločama. CD-a imam puno, a omiljeni izvođači su mi svi "glazbeni Don Žuani" koji rade nešto s ljubavlju i originalno.