Beogradski rok muzičar Đorđe Nikolić, široj javnosti poznatiji kao Đorđe David, pokazao se i kao talentovan glumac i slikar. Snimio je pet koprodukcijskih filmova u Italiji i Francuskoj, kao i nekoliko domaćih filmova i serijala.
Tek 1990. počinje se ozbiljnije baviti muzikom i odmah osvaja nagradu za interpretaciju na Festivalu zabavne muzike "Beogradsko proleće", sa pjesmom Aleksandra - Sanje Ilića "Moj bol", za koju je sam napisao stihove. Učestvuje i na festivalima MESAM i jugoslovenskom takmičenju za pjesmu "Evrovizije".
Prvi solistički album je snimio 1995. godine pod nazivom "Balkan", na kome je bilo dosta političkih kritika i borbe protiv militarizma, ratova, bijede, droge.
NN: Đorđe David poznat je i kao pjevač i kao glumac. Šta Vam je draže?
ĐORĐE DAVID: Mislim da je scena nešto što je kod mene u životu usledilo kao jedna totalna suprotnost od onoga što se u familiji dešavalo. Dakle, s obzirom na to da su u porodici svi bili pravnici, lekari i bankari, neobično je bilo što sam ja upisao glumu. Posle toga sam upisao i psihologiju, nadajući se da će izmisliti nešto revolucionarno u tom pogledu. Kada sam, međutim, video da bih se, pored ljudi koji su bolesni, ja razboleo još više, jer sam veliki emotivac, pobegao sam u nešto što mi ipak koliko-toliko u ovim vremenima omogućava iluziju koja se zove zajedništvo. To je, po meni, nešto što ima kao zadatu temu, odnosno možda kopiju zadate teme još iz plemenske zajednice.
NN: Gdje je tu onda muzika?
ĐORĐE DAVID: Gitaru, bas i bubanj još ništa nije pobedilo, pa tako smatram da je i rokenrol jedan primitivan, strastveni ostatak već pomenute plemenske zajednice. Moja je teorija, u stvari, da sve što je iz te plemenske zajednice ostalo čisto negde u emociji, u nadogradnji, u hijerarhiji vrednosti, jeste muzika kao jedina prava stvar u ovom današnjem vremenu kada je sve otišlo u kompjutere, u tehnologiju, kada je sve otišlo u lovu, a ljudi više ne razmišljaju ni o duši. Nažalost, ljudi više ne razmišljaju ni o tom zajedništvu, osim na način - koliko love, toliko i muzike. Ovi momci sa kojima sviram u tom pogledu su me nekako trajno opredelili, pa mi je jako važno da se kaže "Đorđe David & Geng", jer ime jesam napravio u "Generaciji 5", ali produžetak tog nekakvog mog života u muzici traje zahvaljujući momcima iz ovog benda, koji su fenomenalni muzičari.
NN: Od kada ste sa "Gengom"?
ĐORĐE DAVID: Ja s ovim momcima radim već šest godina, a ranije se nismo mogli sresti iz prostog razloga što su oni mnogo mladi, od 20 do 25-26 godina. Žali bože što se nisu ranije rodili jer su oni izuzetno dobri. Ja, s druge strane, moram da priznam da je rokenrol još moj život, da sam malo kasnije sazreo i da sam se mnogo blesavio u životu, ali mi nije žao. Jedino mi je žao što u svome životu nisam imao malo više reda. Tako se i pored svega još uspevam odupreti onim nekim zakonitostima sazrevanja i odrastanja i još jurcam za tim nekim oblakom. Čini mi se da nikada nisam bio bliži negoli sad da sednem sa ovom trojicom momaka na taj oblak i da zajedno uživamo. Zbog toga se i malo ljutim kada se najavi Đorđe David, a ne spomene grupa "Geng", čiji su članovi Aleksandar Mitrović Tomi, Đorđe Golubović Džozi i Stefan Dželetović Džela, Hercegovac, vaše gore list.
NN: Da li s tim Vašim temperamentom ide i promjena imena u Đorđe David?
ĐORĐE DAVID: Ime nije promenjeno jer mi je zaista ime Đorđe, a prezime mi je Nikolić. Ako uzmemo da mi je David crkveno ime, onda je to znamenje. Dakle, ja sam kršten u zemunskoj crkvi, gde me je krstio otac Filaret 8. marta 1993. godine, pošto sam i ja rođen u Zemunu. Tako sam samo spojio ime i znamenje i dobio to po čemu me ljudi, na moju sreću, prepoznaju i sa čime često identifikuju muziku koju izvodim, ne znajući nazive pesama, ali prepoznaju: "To je Đorđe David".
NN: U spletu već spomenute glume i muzike kod Vas ide i slikarstvo...
ĐORĐE DAVID: Slikarstvo je, ipak, jedna kategorija koja zahteva mirnog, staloženog čoveka, onog čoveka koji ima vremena za sumiranje svojih životnih misli, životnih perioda i životnih kodova koje čovek sebi zada. To su stvari koje, pre svega, odlučuju o tome kako se nešto odigrava ili ne odigrava. U tome kontekstu, s obzirom na ritam života kada je rokenrol u pitanju, meni malo vremena ostaje za tu vrstu zadovoljstva gde si, zapravo, okrenut samom sebi, kao da si okrenut u ogledalo. To je veliko preispitivanje, pa se samim tim okreće i ona druga strana medalje, a to je da imam veliki strah od susreta sa sobom. S obzirom na to da sada zaista nemam vremena i čini mi se da u ovom ludilu mnoge stvari propuštam, nadam se da ću za petnaestak godina imati vremena da se bavim slikarstvom, ali ću to raditi iz veoma jakih humanitarnih pobuda.
NN: U pripremi je i novi CD. Kada ćemo ga čuti?
ĐORĐE DAVID: Uveliko radimo na novom albumu, odnosno CD-u, ali ga ja zovem albumom jer taj naziv sa svojih 45 godina ne mogu promeniti. Na njemu ćemo menjati i ime u "Dead soul" ili "Smrtonosna testera" u slobodnom prevodu. Album se radi na engleskom jeziku jer je to nešto što ćemo pokušati plasirati i preko granice. Takođe, u pitanju je nešto mnogo žešće nego bilo šta što sam do sada pevao. Kompozitor svih numera je Aleksandar Mitrović Tomi i mislim da će sve skupa biti jako prijatno iznenađenje za sve one koji me vole i koji me ne vole.
NN: Kada spominjete plasman albuma preko granice, pretpostavljam da to nije samo bivša Jugoslavija. Sigurno ste dobro upoznati sa tamošnjom rok scenom. Kako je ocjenjujete?
ĐORĐE DAVID: Vi niste svesni koliko fenomenalnih bendova ima na prostorima Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Hrvatske, Crne Gore i svi oni izuzetno dobro sviraju rokenrol. Klubovi su puni talentovanih ljudi, ali je televizija ta koja diktira tempo i uslove, a to je nešto što mene razočarava. Rokenrol u reciprocitetu ide na četvrto ili peto mesto. Sada, najveća takva kuća na Balkanu, TV Pink, uletela je u tu vrstu priče i kombinaciju izdavačke kuće koja se zove "Power Records", a ja sam trenutno u vrlo ozbiljnim pregovorima za novo izdanje. Mislim da, ukoliko se vlasnik Pinka Željko Mitrović, jedan od prvih rokera bivše Jugoslavije, prihvati posla da više propagira rokenrol, Balkan i Srbija će ponovo imati šanse da budu jedna od pet najjačih sila u ovoj vrsti muzike, kako je to nekada, zajedno sa Britanijom, Nemačkom, Švedskom i Finskom, bila naša bivša zemlja SFRJ.
Brzina
NN: Možete li nabrojati šta ste sve propustili?
ĐORĐE DAVID: To ne mogu, ali vam mogu ispričati jedan detalj iz moga brzog života. Kada sam se nedavno vraćao iz Trebinja, gde sam se susreo sa prijateljima iz Moto-kluba kako bismo dogovorili tamošnji koncert, prevrnuo sam se automobilom na Zlatiboru. Preciznije, sedam puta sam se prevrnuo preko krova, izgubio kontrolu nad volanom, a niti sam bio pijan, niti se drogiram, nije mi se čak ni spavalo, ali me je upropastio mobilni telefon. Dakle, nije bila u pitanju ni brzina kojom sam vozio, već brzina mog života, u kojoj sam navikao da mi je i u automobilu sve nadohvat ruke jer jedino tako mogu sve da stignem, ali se onda desi jedan kratki trenutak, jedan mali pokret koji može da bude fatalan.