Tekstopisac i frontmen benda Alesandar Stojković St je za "Nezavisne" pričao o početku karijere, miješanju bluza i elektronike i svojim realnim i mračnim stihovima.
NN: Prvi put ste nastupili u Banjaluci i uopšte u BiH. Zbog čega ste toliko čekali sa dolaskom?
STOJKOVIĆ: Nije bilo poziva, a i ovo što smo do sada imali, jer trebalo je da gostujemo u Mostaru, nije bilo finansijski izvodivo. Onda smo jurili da spojimo Dubrovnik i Mostar, ali je i to bilo prekomplikovano za običnu svirku, tako da je ostalo samo na ideji.
NN: U Srbiji ste postali popularni tek kada su hrvatski mediji pisali pozitivno o vama, nakon nastupa u Puli 2006. godine. Kako je došlo do toga da vas prvo drugo tržište prepozna, pa tek onda domaće?
STOJKOVIĆ: Prvi put smo se široj publici i predstavili na "Art Music" festivalu, a s obzirom na to da smo iz Bora, imali smo samo par svirki izvan njega i nije bilo realne prilike da neko čuje za nas, sem frikova koji razmenjuju diskove i prate redovno scenu. Nas je Franjić (Zdenko) objavljivao redovno od 2004. i on je poslao snimak za taj festival, a mi nismo ni znali kojeg je profila, samo smo čuli da je tamo svirao Džon Spenser, tako da mora da je to dobar festival. Sticajem okolnosti mi smo tada dobili taj neki brejk i prošli dalje. Onda je išlo dalje, mislim da je prva sledeća svirka bio Zagreb i KSET, pa onda beogradska Akademija, a kako je dobro prošlo u Puli, onda se to i zavrtelo sa Edinom Cukerićem, našim producentom, s kojim super ide, tako da bi mi uvek uradili album s ekipom iz Pule. Tu se onda uključio i "Dancing bear" i oni pristaju da krenemo u celu priču izdavanja albuma i promocije.
NN: Mislite li da mijenjate izdavačku kuću u Hrvatskoj za neku u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Pod ugovorom smo još, tako da moramo da odradimo album sada koji snimamo i još jedan, pa onda da se vidi šta će biti ponuđeno. Ali, ekipu s kojom radimo u Puli, ne bismo menjali, jer mi smo specifični, ne ulazimo u studio, tako što odsviramo i odemo i taj proces kod nas traje. A tamo imamo super uslove i ekipa je pokazala da ima sluh za ovu vrstu rada. Kasnije da li ćemo da objavljujemo gore ili dole, meni je svejedno, bitno je da to snimimo i uradimo kako mislimo da je dobro.
NN: Svirate već duže vrijeme, a tek se prije nekoliko godina čulo za vas. Koji je razlog tome?
STOJKOVIĆ: Ima tu privatnih stvari, kako živiš, nama se tako sklopilo, da smo 2006. nakon koncerta krenuli. Sada da je bilo ranije, onako ili ovako možda ne bi izgledalo kako sada izgleda! Ne razmišljam o tome, bolje da se desilo ikada nego nikada.
NN: Da li su članovi benda i dalje rasuti po svijetu i koliko to predstavlja problem?
STOJKOVIĆ: Sada smo u malo boljoj poziciji, imamo novog bubnjara i basistu, a tu je stari gitarista Piti, koji živi u Nišu, gde je i baza. Tako ja odem tamo na probu ili oni dođu dan ranije u Zagreb. Sve zavisi gde sviramo. Sada je mnogo bolje što se organizacije tiče, jer znamo gde ko živi, dok smo u jednom trenutku imali bubnjara iz Pule, koji je svirao u Francuskoj, jedan gitarista u Nišu, drugi u Boru, ja u Zagrebu i Beogradu, tako da je bilo teško. Sada je bolje i sada mi bend zvuči najzrelije.
NN: Koliko je Bor kao sredina uticala na vaš izražaj i pjesme?
STOJKOVIĆ: To je grad koji je napravljen zbog rudnika i dok je bilo rudnika moglo je da se živi, jer je bilo para. Tu je takođe zagađenje, a težak posao se kompenzovao preko dobre plate. Mi smo druga ili treća generacija koja je tamo odrastala i ja nisam želeo da radim u rudniku, tako da sam automatski u startu bio u problemu. Jednostavno grad funkcioniše tako, a mi smo odlazili na koncerte, kupovali ploče, klošarili i to je bio naš život. Onda se javila potreba da nešto iskreno radiš i tako je počelo, s obzirom na to da sam tamo odrastao i kada sam se vratio iz Londona živeo neko vreme, jer to je moja životna baza. Ali, poslednjih godina retko idem dole, jer pola ortaka je pomrlo, oni koji su se ženili imaju decu i drugačiji život, a ostale ni ne znam.
NN: Osim što pjevate vlastite tekstove, pišete i knjige pjesama. Šta je za vas bolja varijanta, ostaviti sve samo na papiru ili tekstove uklopiti s muzikom?
STOJKOVIĆ: Meni je palo na pamet da se odredi koncept, da muzika bude negde u pozadini i da se recituju tekstovi. Tako smo i krenuli, pravili smo neke klasične teme, gde bi odrecitovao tekst, a i sada isto ne pevam. Kasnije smo u toku rada došli do muzičkih struktura. Neke stvari odmah prihvate određenu muziku, sa nekima nije tako i moraju se prilagoditi, dok neke ostaju na nivou recitacije, pa se traži poluga koja to održava. Meni je to odlično i kada se samo tekst desi ja sam zadovoljan, a onda kasnije šta upadne u muziku je u redu.
NN: Vaši tekstovi su o surovoj i mračnoj realnosti. Danas uglavnom do ušiju slušalaca prolaze tekstovi koji su bijeg od stvarnosti. Jeli Vam bitno da Vam tekstovi dođu do što većeg broja ušiju ili ih prvenstveno pišete za sebe?
STOJKOVIĆ: Svako se snalazi, u žargonu, onako kakav mu je horoskop. Meni nikada Dostojevski i ekipa koja se smatra teškašima nije bila depresivna, meni je to bilo životno. Tu je sada ona razlika kao i kod bluza, koji nije depresivan, a ima samo takav prizvuk. Život je takav ima jednu i drugu stranu. Sada kada govorim, ne želim da propagiram večni mrak, već da nešto radim i da se to primećuje, da si prisutan, jer će tada i neko drugi da te primeti. Ako ima publike to je uredu, ali meni ovo treba za moj život. Ja sam jedini reper, koji može da kaže da mu se to sviđa.
NN: Kako ste uspjeli da spojite bluz i laptop?
STOJKOVIĆ: To je igrarija, to je krenulo sticajem okolnosti, jer nismo mogli da sačuvamo bend, pa sam krenuo da radim matrice kući kao neku skicu i ideju, pa da mi kasnije razrađujemo. Meni se taj sistem rada dopada kako bend funkcioniše s matricom. Postoji ta osnova koja može da se kontroliše i onda preko toga dolazi bend koji svira uživo. To je meni sjajna kombinacija. Krenulo je kao eksperiment i postalo stvarnost.
Probuđeni nostalgični duhovi
Jedan od najboljih novijih srbijanskih bendova "Goribor" je gostovao u Banjaluci i napravio koncert koji će stotinak posjetilaca dugo pamtiti. Pjesnik i frontmen benda Aleksandar Stojković St, je sat i po vremena dijelio stihove koji odišu mračnom surovom realnošću s ljubiteljima njegove poezije i muzike. U toku koncerta je svirao dvije pjesme s novog, još neobjavljenog materijala, a koliko su se one dopale publici, dovoljno govori da su ih ispratile gromoglasnim aplauzom i ovacijama.
Aleksandar se u svaku pjesmu potpunio unosio, da bi u jednom trenutku kleknuo i skupio se na podu prenoseći vibracije na prisutne. U pojedinim trenucima, iako vrlo dobro uštimani i muzički skladni, djelovalo je kao da svaki član benda svira za sebe, ograđen u svoj prostor. Sa repertoara nisu izostale "Sjajne niti", "Uzalud se budiš", "Uzimam"…, a nije izostao ni bis, na kojem je odsvirano još nekoliko pjesama.
Mješavina bluza, koji djelimično liči na "Majke", uz primjese trip-hopa i elektronske muzike, je oduševila svakog na koncertu, a na trenutke su se budili i nostalgični duhovi koji pamte nekadašnje izvrsne svirke na istom mjestu.
Prije samog koncerta Aleksandar je promovisao svoju knjigu poezije koja se nalazi u fazi štampanja, tako što je pročitao nekoliko pjesama iz nje. Knjiga će, u stvari, biti kompilacija tekstova iz ranije dvije knjige "Svet je mali, ali ima vremena" i "Princ bez horsa", uz par novih pričica. U pjesmama se vidi nastavak autorovog "dvoboja" s problemima savremenog društva.