Popularna hipoteza o nastanku života vezuje se za praistorijsku „supu“, udar munje i nevjerovatnu količinu sreće. Međutim, ukoliko je nova, provokativna, teorija tačna, sreća je imala vrlo malo udjela u stvaranju života.
Fizičar iza ove ideje smatra da su porijeklo i evolucija života pratili fundamentalne zakone fizike i da su „iznenađujući poput stijene koja se kotrlja nizbrdo“.
Sa stanovišta fizike, postoji jedna ključna razlika između živih stvari i neživih gomila ugljenika: Prvi su mnogo bolji u hvatanju energije iz okoline i trošenju te energije kao vreline.
Džeremi Ingland, tridesetjednogodišnji asistent profesor sa univerziteta MIT, razvio je matematičku formulu za koju vjeruje da objašnjava ovaj kapacitet.
Po formuli, baziranoj na poznatoj fizici, koja smatra da kada je grupa atoma vođena spoljnim izvorom energije (poput Sunca ili hemijskog goriva) i okružena vrućom kupkom, poput okeana ili atmosfere, ona će često postepeno sebe restrukturirati kako bi što bolje trošila energiju. Ovo znači da pod određenim uslovima materija neumitno poprima fizičke atribute povezane sa životom.
„Sve počinje bilo kojom grupom atoma. I ukoliko ih dovoljno osvjetljavate, ne bi trebalo da vas iznenadi ukoliko dobijete biljku“, izjavio je Ingland.
Inglandova teorija nema namjeru da zamijeni, već samo da dodatno ojača Darvinovu teoriju evolucije prirodnom selekcijom.
„Ne govorim da je njegova ideja pogrešna. Naprotiv. Ja tvrdim da, sa stanovišta fizike, Darvinovu teoriju evolucije možemo smatrati posebnim slučajem za jedan znatno prisutniji fenomen“, smatra Ingland.
Ova ideja izazvala je brojne reakcije stručne javnosti i njegovih kolega, koji smatraju da je u pitanju ili tendenciozna ideja ili potencijalno nevjerovatno otkriće, ili oboje.
Inglandovi teoretski rezultati su generalno prihvaćeni kao validni. U njegovoj interpretaciji – ova formula predstavlja pokretačku silu iza klase fenomena u prirodi koje uključuju život – mada ovo još nije dokazano. Međutim, već su se pojavile ideje onih koji bi mogli ovu tvrdnju da testiraju u laboratorijskim uslovima.
U srcu njegove ideje nalazi se Drugi zakon termodinamike, poznat i kao „strijele vremena“. Vrele stvari se hlade, gas se kreće kroz vazduh, a jaja se mogu umutiti, ali nikada spontano ponovo vratiti u prvobitno stanje. Energija ima tendenciju da se širi ili razlaže tokom vremena.
Primjer ovoga može biti kafa, koja kada se nalazi u sobi postaje iste temperature kao i sama soba. Dok god ništa ne utiče na sobu i kafu, kafa se neće ugrijati, ovaj proces ne može biti obrnut, zato što su šanse da će se sva energija u sobi koncentrisati na atome kafe - izuzetno male.
Život ne krši Drugi zakon termodinamike, ali donedavno, fizičari nisu bili u stanju da koriste termodinamiku kako bi objasnili kako je uopšte došlo do stvaranja života, zato što nismo bili u stanju da predvidimo spoljne izvore energije.
Hemija praistorijske „supe“, nasumične mutacije, geografija, katastrofalni događaji i brojni drugi faktori su doprinijeli Zemljinoj flori i fauni. Međutim, sudeći po Inglandovoj teoriji, osnovni princip koji rukovodi cijelim procesom jeste vođena adaptacija materije.
„Veoma je primamljivo razmišljati o tome koji prirodni fenomen može biti zaslužan za ovo. Mnogi primjeri se nalaze pred našim nosom, ali zato što ih nismo tražili, nismo mogli ni da ih primijetimo“, tvrdi on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.