Britansko-švajcarski tim naučnika objavio je ovih dana da će istražiti DNK dijelova tijela koji navodno pripadaju jetiju ili bigfutu.
U studiji će se ispitati kosa, kosti i drugi materijali iz kolekcije koju je prikupio švajcarski biolog Bernar Heuvelmans, a koja se čuva u muzeju u Lozani.
Legende o dlakavim čovjekolikim stvorenjima koja žive u divljini prisutne su u mnogim kulturama. Međutim, biološki materijali koji im navodno pripadaju nikada nisu testirani savremenim metodama kojima se kvalitetni rezultati mogu dobiti već i iz djelića kose.
“To je područje kojem svaki ozbiljan naučnik pristupa s velikom dozom sumnje. Ono je prepuno ekscentričnih, pa čak i lažnih izvještaja”, rekao je Brajan Sajks sa Univerziteta Oksford. “Testiranja DNK već su provedena na navodnim jetijima i drugim sličnim stvorenjima, međutim otada su tehnike analize materijala, posebno kose, značajno napredovale zahvaljujući forenzičkim metodima.”
Priče o postojanju jetija na zapadu su pokrenuli članovi ekspedicije na Mont Everest koji su nakon povratka 1951. tvrdili da su u planinama svojim očima vidjeli velike snježne ljude. Otada su se izvještaji samo nizali u raznim dijelovima svijeta.
Divlji čovjek poznat je pod različitim nazivima: jeti ili migoi u Himalajima, bigfut u Sjevernoj Americi, almasti na Kavkazu i orang pendek na Sumatri samo su neki od popularnijih.
Veći dio naučne zajednice sumnja u priče o divljim ljudima, međutim neki misle kako postoji mogućnost da bi jeti i orang pendek mogli biti preživjeli primjerci Homo erectusa, Homo floresiensisa (indonezijskog hobita) ili Gigantopithecusa – velikog majmuna koji je davno živio u šumama istočne Azije.
Profesor Sykes je također skeptičan, međutim kaže da nikada nećemo znati ako ne istražimo ostatke.