Dijamantne baterije danas su u domenu teorijskog koncepta, ali je već sada jasno da bi im bilo potrebno čak 5.730 godina upotrebe da im se snaga smanji na 50 odsto početne.
Riječ je o dijamantnim baterijama načinjenima od ugljenika-14, zapravo od isluženog grafita iz nuklearnih reaktora koji je tokom upotrebe postao radioaktivan. Još preciznije, riječ bi bila o umjetnom dijamantu koji bi se proizvodio iz nuklearnog otpada.
Izraz dijamantna baterija prvi je prije godinu dana upotrijebio profesor Tom Skot sa Univerziteta u Bristolu, na mjestu gdje su naučnici izradili i prvi prototip. Umjesto da se odmah od početka "zafrkavaju" s ugljenikom-14 (C-14), oni su koristili izotop nikla, nikl-63, koji su strpali u "sendvič" između dva sloja pravog, neradioaktivnog, ali umjetno napravljenog dijamanta.
Ono što su dobili bio je članak koji je davao napon od 1,9 V, koji je u prvih nešto više od 5.000 godina bio u stanju da otpusti energiju od 15,8 MJ, odnosno ukupno 4,4 kWh. A sve to unutar uređaja jedan centimetar širokog i dugačkog, te pola milimetra debelog. Sasvim pristojne performanse i malo je reći zadovoljavajuća trajnost pouzdanog izvora slabe električne energije. Doživotna baterija za nekoga s pejsmejkerom ili slikovito rečeno "vječna" baterija za napajanje nekih kritično važnih sistema širom svijeta koji naprosto ne smiju ostati bez napona, sve to odjednom se počelo činiti kao krajnje tričav tehnološki zadatak uz ovakve baterije.
Naravno da to ne bi bilo rješenje za imalo bitniji dio nuklearnog otpada iz elektrana širom svijeta. Jasno je i to da C-14, ugljenik koji u sebi ima 6 protona i 8 neutrona, sam po sebi nije u normalnim okolnostima u okolišu nikakav problem. Jedan takav atom nalazi se prirodno na 1000 milijardi normalnih ugljenikovih atoma, te se C-14 koristi u arheologiji za određivanje starosti predmeta do 60.000 godina, jer mu je vrijeme poluraspada 5.370 godina.
A onda je naučnicima palo na pamet sljedeće; iz grafita koji je direktno u jezgru nuklearnog reaktora odslužio svoje i u kojem se nakupilo C-14 u velikim količinama, radioaktivnost su izvukli zagrijavanjem na veoma visokim temperaturama i prikupljanjem radioaktivnog gasa koji se oslobodio. Potom su taj gas podvrgli postupku kojim se inače u industriji ili u hemijskim laboratorijima proizvode umjetni dijamanti.
Taj dio još uvijek nije ni po čemu revolucionaran. Već godinama se njime mogu proizvoditi i nanokristali dijamanta i dijamant u ultra-tankom filmu i dijamanti koji se mogu koristiti baš i kao nakit, ako je neko baš zapeo.
Revolucionarno je međutim bilo to što je ispalo da pri dodiru radioaktivnog dijamanta C-14 s neradioaktivnim dijamantom C-12 dolazi do slabašnog napona. Običan dijamant je inače jako sklon provođenju električnu energiju, C-14 raspada se relativno sporo, a usto optočen običnim umjetnim dijamantom sa svih strana njegova radioaktivnost ne prodire vani.
Ono što bi vani izlazilo, kroz elektrode, dakako, bilo bi 15 J energije dnevno, sasvim dovoljno za pejsmejker ili takvo nešto.
A nakon što bi se savladala tehnologija industrijske proizvodnje dijamantnih baterija, ko zna gdje bi bio kraj toj priči, jer, naprimjer, samo SAD u proteklih 40 godina proizveo je u svojim nuklearnim elektranama čak 84.250 tona nuklearnog otpada u obliku radioaktivnog grafita, odnosno C-14.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.