Rezultati nove studije upućuju na to da se barem jedan dio pamćenja pohranjuje u genetskom kodu i može se prenijeti u nečiji drugi genetski kod.
Drugim riječima, ako se genetski kod izvuče iz jedne životinje, u ovom konkretnom slučaju puža, i implementira kod drugog puža, druga će se životinja sjećati stvari koje je znala samo prva životinja, piše "Live Science".
Zvuči kao totalna naučna fantastika, ali radi se o ozbiljnom naučnom istraživanju iza koje stoje naučnici Univerziteta u Kaliforniji (UCLA). Oni su naime izvukli molekule RNK (Ribonukleinska kiselina), preciznije glasnički RNK ili mRNK (od eng. messenger) iz jednog puža i ubrizgali je u drugog puža, piše "Scientific American".
Sjećanje odnosno pamćenje koje je poslužilo kao testni poligon je bilo prilično jednostavno. Naučnici su primijenili blage elektrošokove na rep morske vrste puža Aplysia californica. Nakon elektrošokova, puževi odbrambeni refleksi - u kojima se puž stisne kako bi se zaštitio od opasnosti - postali su znatno izraženiji.
Testiranjem je otkriveno da je kod puževa koji su primili elektrošokove odbrambeno povlačenje trajalo oko 50 sekundi, dok je kod puževa koji nisu bili izloženi elektrošokovima to povlačenje trajalo oko sekunde.
U daljnjem istraživanju, RNK iz nervnog sistema puževa tretiranih elektrošokovima ubrizgan je manjem broju puževa koji nisu bili izloženi elektro tretmanu.
Ubrzo nakon toga, puževi kojima je ugrađen novi RNK počeli su da reaguju na podražaj slično kao i puževi koji su primali elektrošokove - njihova odbrambena reakcija trajala je oko 40 sekundi.
Sličan efekat su postigli kada su istu stvar napravili čulnim nervnim vlaknima izdvojenim u Petrijevim posudicama.
Jedan od autora studije, prof. David Glanzman objasnio je da je rezultat eksperimenta uporediv s 'transferom sjećanja'. Pritom je naglasio da puževi korišteni u istraživanju nisu nastradali.
"Riječ je o morskim puževima koji kad osjete opasnost ispuštaju ljubičastu boju kako bi se zaštitili od predatora. Dakle puževi se osjećaju ugroženo i puste boju, ali nisu povrijeđeni elektrošokovima", istakao je.
Istraživanje bi moglo biti prvi korak u smjeru promjene shvatanja o tome kako mozak pamti. Prema ustaljenom shvatanju, dugoročno pamćenje pohranjuje se u moždanim sinapsama, mjestima na kojima se spajaju nervne stanice. Svaki neuron ima nekoliko hiljada sinapsi. Ali prof. Glanzman ističe da kad bi se sjećanja pohranjivala u sinapsama, nema šanse da bi njihov eksperiment uspio.
Glanzman, inače profesor biologije, tvrdi da su sjećanja pohranjena u nukleusu neurona. Napomenuo je da naučna zajednica 'gubi previše vremena i novca proučavajući sinaptičke veze, a premalo novca istražujući RNK promjene i epigenetiku, odnosno promjene u kojima stanice uzajamno djeluju s genetskim kodom'. Smatra se da vrsta RNK relevantna za ovo istraživanje reguliše niz funkcija stanica, uključujući razvoj i bolesti, piše BBC.
Osim toga, naučnici ističu kako su stanice i molekularni procesi kod morskih puževa slični ljudskim, ali kod puževa je broj neurona vidno manji - pužev nervni sistem ima oko 20 hiljada neurona, dok se čovjekov sastoji od oko 100 milijardi neurona. Iako se to sada još čini prilično dalekim, naučnici vjeruju da je ovaj eksperiment potencijalno značajan korak prema napretku u tretiranju Alchajmerove bolesti ili PTSP-a.
Upitani da li bi procesi bili provedivi u transferu sjećanja životnih iskustava, prof. Glanzman kaže da u ovom trenutku to još ne može tvrditi, ali izrazio je i određeni optimizam, kazavši da će bolje razumijevanje pohrane memorije otvoriti novi prostor za istraživanje različitih aspekata memorije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.